Objavio Čarobna šuma

Piše: Boris Pecigoš

Digla se halabuka oko uvođenja Osobnog identifikacijskog broja (OIB-a). Protivnici tvrde da je to zalaženje u osobne transakcije i pokušaj kontrole, a oni zagriženiji to povezuju s nekim mračnim novim svjetskim poretkom u kojem ćemo kao pojedinci biti lišeni slobode i privatnosti.

Nedavno sam naišao na članak vezan uz GoogleEarth projekt, a koji se odnosio na mogućnost praćenja svojih partnera kako bi u svakom trenutku znali gdje su i što rade. I to je uzbunilo duhove, pozivajući na pravo na privatnost.

I stalno čujem pozivanje na to pravo, pravo na privatnost.

Mnoge se gej osobe posebno vole pozivati na to pravo, a iza toga zapravo sakrivaju svoj strah od otkrivanja i moguće osude okoline (u čemu ih okolina često i zadržava izjavama poput “neka to budu među svoja četiri zida”).

I tako sam potaknut svime time malo razmišljao o toj famoznoj privatnosti. Što je to u stvari što želimo sakriti od svijeta? Što je to što najčešće skrivamo iza zavjese “prava na privatnost”?

Iznenadio sam se odgovorom. “Pravo na privatnost” je izmišljotina slabog duha, posramljenog bića koje želi imati zaklon od moguće osude, povrede, ranjavanja, izrugivanja, eksploatacije… Na žalost, u ovom našem svijetu često je i opravdana jer postoje ljudi, skupine i organizacije s nečasnim, čak zlim motivima.

Ali onako općenito, postoji li potreba zdravog bića za privatnošću? Mislim da ne.

Zapitajmo se što je ono što najčešće želimo sakriti od drugih ljudi! Nisu li to stvari koje smatramo posramljujućima? Poput velike nužde, seksualnog odnosa, masturbacije, svađe s ukućanima, loš bračni odnos, prevara bračnog druga ili naša vlastita, nasilje u obitelji, neka naša navika koju sami osuđujemo ili je okolina osuđuje, sramimo se našeg tijela, viška kilograma, ili manjka, navodno krivih nogu ili ne daj bože celulita, točkica na koži, ćelavosti…

Želimo li da ostane u privatnosti i naš bankovni račun jer na njemu imamo posramljujuće malo? Ili besramno previše? Ne želimo da itko zna na što trošimo novac kako slučajno ne bi uperio prstom u nas? Ili kako se ne bi otkrilo da ne znamo raspolagati novcem?

Ovakvih pitanja možemo postaviti milijun. No, iza svakoga stoji strah od osude, ruganja, ponižavanja ili povrede, pogotovo ako već imamo neku ranu od ranije.

Razmišljao sam dalje – zdravo i cjelovito biće moglo bi stajati pred cijelim svijetom nago, potpuno otkriveno, nezaštićeno, prije svega zato jer je samo sa sobom u miru i zna da nema što kriti, jer u stvari prihvaća sebe onakvim kakvo jest, s pozitivnim i manje pozitivnim crtama ličnosti, tjelesnosti i svog stila života. U miru je sa sobom. U miru je i s Bogom, koji ionako vidi sve, zar ne!? On vidi kada se seksamo! Ili kada ne operemo ruke nakon wc-a! Ali to nas ne brine previše, jer, on je nevidljiv, pa reagiramo baš poput male djece koja se pokriju dekom preko glave misleći da ako ona ne vide druge da onda nitko ni njih ne vidi.

Doista mislim da se iza prava na privatnost krije strah, strah i strah, strah kojem nas uče od malena. Moja mama danas premata moju jednoipolgodišnju nećakinju i pritom je zabavlja s “Fuj! Kakali smo, fuj!”. Od malena u nas nesvjesno usađuju posramljivanje, od nužde, seksualnosti, pa do mnogo suptilnijih stvari.

A cjelovit čovjek je rođen gol i mogao bi ostati gol, otkriven, bez tajni, a opet snažan, siguran i sretan.

U ovom svijetu to je teško izvedivo, zasad. Ali, možemo težiti prema otvorenosti u malim stvarima. Svaki put kada se pozovemo na privatnost upitajmo se zašto? Što ja to ustvari želim sakriti? Čega se bojim?

Ja kročim tim putem već neko vrijeme. Znam biti otvoren i iskren s potpunim neznancima. Ponekad nekoga to šokira. No, češće se događa da moja otvorenost potakne da se i druga osoba otvori. To je blaženstvo! Stajati u istini, nag pred svijetom.

Napisao Boris Pecigoš, 17.02.2009.