Ja sam drvo. Korijeni mi piju tamu, onu staru, prije svjetlosti. Deblo mi je kronika što diše, svaki prsten ožiljak pretvoren u mudrost, svako pucanje pod olujom novo rođenje. Nisam samo drvo. Ja sam arhiv dodira, čuvar šutnji koje nemaju gdje drugdje.

A onda je stigao on.
Dječak sa šutnjom težom od kamena, očima punim pitanja koja će zauvijek ostati neizgovorena. Dodirnuo me kao da provjerava jesam li stvaran ili možda sebe, svoju sposobnost da još nešto osjeti.

Nije govorio. Nikada.
Kružio bi oko mene bos, stopala su mu ostavljala otiske u travi koja pamti svaki korak. Prislonio bi čelo na koru, hladnu kad je bilo vruće, toplu kad je mrzlo i disao sa mnom, srce mu divlje poput ptice što udara krilima o šipke kaveza. U tom dodiru bilo je sve, bijes koji nema kamo, tuga koja nema ime, strah od svijeta što govori preglasno.

Rastao je. Rastao sam i ja.
Njegovi zagrljaji postali su duži, ruke su počele prepoznavati gdje kora puca, gdje mahovine rastu meke poput sjećanja što tiho šapuću.

Upijao sam ga. Suze, znoj, tišinu koja peče više od riječi. To je ono što drveće radi, nosimo ono što zemlja ne može sama probaviti.

Jednog dana, već visok, ruke hrapave od života,naslonio se i progovorio.
Drvo.
Samo to. Ali ta riječ bila je pukotina kroz koju je svjetlost napokon prodrla. Priče o bojama koje bole previše, ptice koje odlaze, ruke koje znaju samo jezik sile, ljubav koja gladi, a nikad ne hrani. Govorio mi je jer sam ga slušao bez ispravljanja, bez tumačenja, bez savjeta koji žele promijeniti. Samo, bio sam tu.

Godine su mu donijele snagu, a meni novu koru.
Sada je muškarac. Miriše na cijeli svijet, cimet, dim, znoj poštenog rada koji vraća dostojanstvo. Donosi mi pećnicu sklepanu od gline naše zemlje, stavlja je uz deblo kao da priznaje, ovdje, uz tebe, stvari imaju smisao koji nigdje drugdje ne mogu pronaći.

Mijesi brašno vodom i solju. Ritmom koji više ne traži odobrenje, ritmom koji zna svoj put. Nasloni tijesto na moj korijen da se odmori, koje se diže poput plime pod punim mjesecom. Čekamo zajedno dok vatra radi svoje čudo, dok kruh postaje ono što jest, pretvorena glad u dar, samoću u zajednicu.

Lomi ga toploga. Mrvice padaju. Hrani me.

Vid mu je čist sada, bez sjene straha. Nije više onaj dječak koji gleda unatrag tražeći odgovore. Postao je most, između onoga što je bilo i onoga što može biti, između bola i kruha.

Ja sam sada ogroman. Krošnja mi pokriva pola neba. Ali to nije zbog godina, nego zbog njega. On mi je dao težinu. Svrhu. Razmjenu.

Mi smo jedno, korijeni i tijesto, šutnja i kruh, njegova rana pretvorena u toplinu koja hrani druge.
Svaki dan peče. Svaki dan stojim.

Ljudi dolaze s kruhom. On im ga daje toploga, s osmijehom koji ne traži zahvalnost.
Kruh je jednostavno dobar.

A mi znamo, on i ja, zašto.
Jer je zamiješen rukama koje su naučile nježnost na mojoj kori.
Jer je pečen uz drvo koje je upilo sve što je bilo previše za jedno dijete.
Jer nosi u sebi preobrazbu, od šutnje do glasa, od straha do vatre, od samog do cijelog.

Svaki zalogaj svjedočanstvo je, da se rane mogu pretvoriti u toplinu koja hrani druge.

Ja sam ogroman sada. Krošnja mi pokriva pola neba. Ali veličina nije u godinama, nego u onome što smo nosili zajedno. U onome što smo jedno drugome postali, ja njemu utočište, on meni svrhu koja se ne mjeri godovima, već dubinom korijena što vežu dva života u jedan.

Ljudi odlaze s kruhom. On ostaje.
I ja ostajem.

Dva korijena u istoj zemlji, jedno od drveta, drugo od čovjeka koji je naučio gdje pripada.
Ponekad šutimo satima, kao nekad. Samo vjetar prolazi kroz moju krošnju i miješa se s mirisom svježe pečenog kruha. U tom mirisu sve je, djetinjstvo, bol, praštanje, život koji se vratio sebi.

Zemlja diše ispod nas.
Vatra pucketa poput srca koje ne prestaje kucati.
On mijesi. Ja stojim.
I svaka iskra, svaka mrvica, svaki dah postaje molitva bez riječi.

Kad sumrak poljubi krošnju, njegovo lice zasvijetli poput plamena koji zna zašto gori.
Tada razumijem, nisam samo drvo.
Ja sam dom. Svjedok. Tišina koja pamti, i korijen koji više ne pripada samo zemlji.

Zajedno smo naučili kako se šutnja pretvara u kruh, a bol u svjetlost.
I dok noć spušta svoje grane na nas, osjećam kako sve što smo dijelili postaje rijeka što teče kroz nas, tiha, nježna, beskonačna.

Matija Gerić