Bio jednom jedan čovjek, nazvat ćemo ga Mata, čije je srce bilo poput knjige pisane nevidljivom tintom. Svi su ga vidjeli, nitko ga nije čitao. Hodao je ulicama kao jesen koja tiho pada, povučen, tih, a u njemu, ah, u njemu! Plesala je simfonija želja koje nitko nije čuo, pripadati nekome, zagrliti nekoga, biti nečiji.

Godine su se otkotrljale poput kuglica na božićnom drvcu, jedna za drugom, blistave ali nedodirljive. Svaki Sveti Nikola donio bi tu istu čežnju, slatku kao med, gorku kao cimet, okus nečega što nikad nije bilo, ali bi moglo biti. Gledao je kako drugi stavljaju čizmice u prozore, kako ujutro vade čokolade zamotane u šuštavi papir što miriše na naranču i vaniliju, ruže čiji miris nosi obećanje, ljubavne poruke, sitne poklone velikih značenja.

I svatko je imao nekoga. Svatko osim njega.

A onda mu sinu misao.

Ne postupno, ne polako, ne. Pogodila ga je kao munja u ljetnoj noći, kao bljesak koji osvjetljava cijeli krajolik u jedinom trenutku. Srce mu zapuca brže, glasnije, kao da je netko u njemu konačno upalio svjetlo.

Pa što ako..., šapnuo je sam sebi, što ako ne stavim čizmicu? Što ako stavim vreću za spavanje?

Logika mu je bila kristalno jasna, gotovo dječja, mala čizmica, mala čokolada. Velika vreća, veliki zagrljaj! Možda se netko zavuče unutra, neko nježno žensko biće koje će mu pokloniti ono što novac ne kupuje, što godine ne donose, što tišina ne može zamijeniti, toplinu.

Postavio je vreću izvan prozora, ipak, nije dijete, odrasla osoba je u pitanju! Ubacio je unutra šaku čokolada što mirišu na zimu i nekoliko eura što šušte poput obećanja. Bez mamca nema ulova, zaključio je i nasmiješio se, osmijehom koji je mirisao i na nadu i na očaj.

Te je noći zaspao kao dijete s tajnom pod jastukom. Srce mu je kucalo u ritmu nade koja živi samo u tišini, u prostoru između otkucaja.

Jutro je došlo tiho, na prstima.

Zrak je mirisao na svježi snijeg, dim iz dimnjaka i onu neobjašnjivu magiju zimskih jutara. Mata je otvorio oči, nije se usudio disati. Ustao je polako, kao da hoda po tankom ledu.

Vreća.

Vreća je bila puna.

Ne ravna. Ne prazna. Puna.

Nešto ili netko, bilo je unutra.

Svijet mu se zaustavio pa krenuo ispočetka, brže, glasnije. Potrčao je u kuhinju, stavio kavu, pripremio doručak u žurbi koja je bila više nalik slavlju nego spremanju. Sve je bilo gotovo za tren, kao da ga nečija nevidljiva ruka požuruje prema sudbini.

Došla je! Ona je stigla! šaputao je sebi.

Istrčao je van. Nije drhtao od hladnoće, nego od onog drugog, dubljeg drhtanja što se rađa kad vjerujemo da se život upravo prelama.

Vreća se vrpoljila.

Miče se.

Živi.

Iznutra se čulo mrmljanje, nerazgovjetno, ali živo.

Mata je primio patentni zatvarač drhtavim rukama. Udahnuo je. Otvorio.

BLAŽ?!

Tišina. Kratka, gusta, nevjerojatna.

Mata?! Odgovori glas koji definitivno nije bio ženski, koji je mirisao na rakiju, avanture i loše odluke.

Dva para očiju susreli su se, jedne pune šoka, druge pune razdraganosti i poprilične zamućenosti.

Kaj… kaj radiš u mojoj vreći?!

Blaž se nasmije široko, onako kako se smiju samo ljudi koji su sinoć popili malo previše, ali iz dobrih razloga. Pa… nisam bil doma, znaš… bio sam u kleti… degustacija… ona nova rakija, božja stvar! I krenem ja doma, ali… valjda sam malo fulal ulicu. Vidim vreću i mislim, aha, žena me opet izbacila. Samo mi bilo čudno… otkad stavlja čokolade i eure? Pomislim, napredak u braku! Za kruh valjda!

Zrak je mirišao na snijeg i rakiju, smijeh je pucao u jutro poput iskri.

Mata se prvo samo osmjehnuo. Pa onda taj osmijeh pukne, razlije se, prelije, dok ne postane smijeh. Pravi smijeh, onaj što se ne može zadržati. Smijao se dok mu suze nisu kliznule niz lice, od smijeha, ali možda i od onoga što se godinama skupljalo unutra.

Blaže… ti si moj poklon.

Gladаn si, ne?

Gladniji nego medvjed u proljeće.

Pa ajmo onda, čovječe! Miris doručka me prati već od prozora!

I tako su sjedila dva muškarca za stolom.
Jedan koji je tražio ljubav.
Drugi koji je slučajno prespavao u tuđoj vreći.

Jaja su bila topla, šunka mirisna, kruh mekan. A između njih, u prostoru gdje se miješaju riječi i šutnje, rodilo se nešto što je možda manje nego što je Mata sanjao, ali sasvim dovoljno, prisutnost. Smijeh. Prijateljstvo.

Vani je snijeg padao tiho, polako, kao da na svijet spušta bijeli pokrivač pod kojim sve može početi ispočetka.

A život, život je lukavi pripovjedač. Kad se nadamo da ćemo dobiti osobu života, često dobijemo lekciju života. I to nije kazna. To je dar.

Jer ponekad najljepši pokloni dolaze zapakirani u najčudnijim vrećama.

A ja?

Ja, svake godine, kad se približi Sveti Nikola…
i ja stavim svoju vreću.

Ne čizmicu.
Vreću.

Veliku, šuškavu, pomalo smiješnu, ali moju.
Objesim je na prozor, onako kako se ljudi u starim mitovima vješaju za nadu.

Ne čekam čokoladu.
Ne čekam novac.

Čekam nekoga.

Neku dušu koja luta.
Nekoga tko je možda isto tako umoran, isto tako tih, isto tako pun neizgovorenih priča.
Nekoga tko će se možda slučajno zavući baš u moju vreću ili barem u moj život.

I možda će to biti ljubav.

A možda opet neki Blaž.

Ali dok snijeg pada i dok noć skriva sve naše slabosti, jedno znam.

Dokle god stavljam tu svoju vreću,
imam mjesto za nekoga.
Imam prostor za dolazak.
Imam srce koje još uvijek vjeruje da se čuda događaju onima koji ostave otvoren prostor da im se dogode.

I zato…

i ove godine stavljam vreću.
Na prozor.
U mrak.
U nadu.

Jer možda baš ove noći,
netko dođe do mene.

Recite mi
što ćete vi večeras staviti u svoj prozor?

Čizmicu?
Vreću?
Ili možda najhrabrije od svega, nadu?

Nadu koja sjaji, kao lampion u zimskoj noć.

A ako netko treba vreću za spavanje, imam dvije viška!

Matija Gerić