Kada si posljednji put stao i promatrao svjetlost u lokvi? Ne da je preskočiš, nego da zaista staneš i pogledaš kako se nebo slomilo na komadiće i našlo utočište u malim ranama asfalta. Koliko smo puta žurili preko takvih minijaturnih čudesa, kao da su samo smetnja, a ne prozor u drugi svijet?

Život je pun takvih lokvi. Sitnih trenutaka koji se raspršuju pod težinom naših koraka prije nego što im dopustimo da nas dotaknu.

Jutarnja kava. Vrela, miriše na karamelu i pržena zrna. Šalica u dlanu postaje produžetak tvoje kože. Prvi gutljaj silazi grlom poput molitve, tih, topao, spajajući te s jutrom, sa sobom. Ali koliko ih zaista osjetimo? Koliko puta smo već negdje drugdje, u sutrašnjici, u planovima, u zahtjevima dana? Kava se hladi, a mi nismo ni bili tu. Propustimo ceremoniju buđenja, trenutak koji nas vraća u tijelo, u sadašnjost, u to da smo živi.
To je lokva. A mi je pregazimo.

Smijeh djeteta u parku odjekuje kao srebrno zvono. Čist, bez kalkulacija, bez budućnosti. U tom smijehu nema ni traga svijetu odraslih, samo radost koja izbija kao izvor. Odrasli prolaze. Njihove misli, teške torbe. Smijeh postaje samo pozadinska buka, nešto što registriramo, ali ne čujemo. Jer čuti znači stati. Znači dopustiti da te probode, da te podsjeti na vrijeme kad si i ti znao biti tako lagan, tako slobodan.
Ali mi ne stajemo. Idemo dalje, propuštajući milost koja bi nas, makar na trenutak, mogla osloboditi vlastite težine.

Na polici, stara knjiga. Stranice žute poput jeseni, miris vlažan, drveni, pomalo kiseo, papir koji je disao desetljećima, upijao prste, dane, snove. U marginama,tragovi nepoznatih, podvučena rečenica, sklopljen ugao, mrlja od kave. A mi listamo brzo. Tražimo podatak, informaciju, korisnost. Ne tražimo dodir. Ne tražimo susret s onim tko je prije nas držao istu stranicu, osjetio istu težinu riječi, istu samoću, istu ljubav.
Knjiga je lokva u kojoj se ogleda vrijeme. A mi prelazimo preko nje, ne vidjevši čovjeka u odsjaju.

Kiša pada. Prve kapljice na suhom asfaltu dižu onaj prastari miris zemlje. Sve postaje novo, oprano, blistavo. Cesta sjaji, lišće pjeva, a svjetlo se lomi u milijun sitnih dijamanata. A mi već otvaramo kišobrane. Žalimo se.
Loše vrijeme, kažemo.
Kao da kiša nije blagoslov. Kao da obnavljanje može biti ugodno. Kao da ne možemo, makar na trenutak, stati i promatrati kako se svijet umiva, kako postaje čist, kako počinje ispočetka.
Kiša je lokva. A mi je zovemo preprekom.

Dodir. Kratki dodir ruke voljene osobe, u prolazu, u žurbi, između dva svijeta. Samo sekunda topline, mekoće. Toliko mala, toliko golema. Koliko ih propuštamo? Koliko puta smo fizički tu, a mislima daleko, pa ruka postane samo objekt u prostoru, a ne most prema drugom srcu?
Dodir je lokva u kojoj se ogleda sve, ljubav, prisutnost, krhkost, vječnost.
Ali često smo već otišli prije nego što smo i stigli.

Možda je u tome tajna, da su najdublji trenuci najmanji. Da se ljepota ne skriva u velikom, najavljivanom, nego u sitnim pukotinama svakodnevice kroz koje prodire svjetlost.
U lokvi koja nosi nebo.
U šalici koja nosi prisutnost.
U smijehu koji nosi nevinost.
U knjizi koja nosi vrijeme.
U kiši koja nosi obnovu.
U dodiru koji nosi ljubav.

Ali da bismo ih vidjeli, moramo stati. Moramo se oduprijeti uvjerenju da je vrijedno samo ono što je veliko. Moramo naučiti gledati dolje, tamo gdje se nebo slomilo i čeka da ga primijetimo.

Sljedeći put kad vidiš svjetlost u lokvi, stani.
Pogledaj kako se oblaci kreću po vodi, kako se sunce razbija u sitne vatre, kako čitav svemir stane u jednu malu udubljenu ravan.
I shvatit ćeš. Svijet se ne sastoji od velikog i glasnog, nego od milijuna malih ogledala koja čekaju da ih primijetimo.

Ljepota je ovdje.
Život je ovdje.
Sve što nam treba, ovdje je, ispod naših nogu, u svjetlosti koja se igra na vodi.

Samo moramo prestati bježati od nje.

Koji je vaš posljednji “trenutak svjetlosti u lokvi”?

Matija Gerić