Postoje trenuci kada se dvoje ne susreću, nego prepoznaju. Kao da su tijela oduvijek znala ovaj jezik, a duše čuvale ovu zemlju u sjećanju. Ljubav bez granica ne traži dozvolu. Dolazi kao plima, neizbježna, drevna, jača od volje. U njoj nema pregovaranja, nema strategije. Postoji samo predaja onome što već jest, skrivenom ispod kože, ispod godina, ispod svih zidova koje smo gradili da se zaštitimo.

Tišina između udisaja govori ono što riječi nikada ne mogu. To nije šutnja, to je prostor u kojem se dva daha dodiruju i mijenjaju ritam. Srce više ne kuca samo za sebe, nego u paru. Svaki dodir nosi težinu, ne breme, već istinu. Ruke ne traže, one pamte. Znaju. Uvijek su znale.

Vidjeti drugoga do kraja znači osjetiti misao prije nego što postane riječ, pokret dok je još tek dah pod kožom. To je pratiti plamen ne zbog svjetla, već zbog topline koja gori i iscjeljuje istovremeno. Stapanje nije gubitak sebe, to je širenje, kemija u kojoj dvoje postaju treće, nešto što nijedno nije moglo biti samo.

Prepuštanje zahtjeva hrabrost kakvu svijet ne cijeni dovoljno. Lakše je držati kontrolu, graditi utvrde, mjeriti rizik. Teže je postati voda, teći bez otpora, vjerovati gravitaciji dodira, dopustiti sebi da padneš znajući da će te možda uhvatiti, a možda i ne. Ali tada to više nije važno, jer sloboda vrijedi svakog pada.

Biti vođen nije pasivnost. To je budnost tijela, osjetljivost koja hvata svaki drhtaj zraka između dvoje. Voditi nije dominacija, nego briga, znati kada ubrzati puls, kada usporiti dah, kada se povući da bi drugi došao bliže. U toj dinamici nema vlasti, postoji samo ravnoteža, živa i nestalna, koja diše zajedno s nama.

Granice se ne ruše nasiljem. One se tope, polako, neprimjetno, dok ne shvatiš da ih više nema, da su bile iluzija, dim koji nestaje čim udahneš dublje.

Tijela se ne stapaju kao vosak i plamen, vosak nestaje, predaje se. Ovo je drugačije. Dva plamena približe se toliko da svjetlost više nema rub, a toplina prelazi iz jednog u drugo dok se ne zna gdje počinješ, a gdje prestaješ. Duše se ne prepoznaju kao stare pjesme, već kao tonovi koji su oduvijek pripadali istoj kompoziciji, sada napokon svirani zajedno.

Ljubav tada nije ni metafora ni ideja. Ona je ritam ispod kože, tiha struja što ne traži zasićenje jer je sama sebi hrana. Ona je pitanje koje ne traži odgovor, jer je svaki dodir istovremeno i jedno i drugo.

Nema koraka jer ples već traje. Nema riječi jer je sve već rečeno, u dahu, u drhtanju, u načinu kako vrijeme gubi oblik.

I u tom beskraju jednog daha, u trenutku koji traje i prolazi, ostaje samo ovo! Dvoje koji su postali jedno, bez da je itko nestao. Kao da je svemir samo na trenutak udahnuo i prepoznao se.

Matija Gerić