Postoje mjesta gdje se more povlači i ostavlja nas gole, izložene soli, tišini i težini onoga što više nije.
Stojimo na stijeni kao dva brodolomca što su preživjeli istu oluju, prepoznajući jedan u drugome ono tiho znanje. Da smo ovdje već bili, da nas obala pamti bolje nego što se mi sjećamo sami sebe.

Mjesec kruži, ravnodušan svjedok naših padova, hladan i blijed poput rane što neće proći.
A ipak, pitanje ostaje, visi u zraku kao morski prah, što se lijepi za obraze.
Hoćeš li ostati?
Nije to pitanje ljubavi koja cvjeta, već ljubavi koja traje.
Ljubavi koja poznaje što znači biti istrošen do same srži, izglađen poput kamena kojega more desetljećima polira, oblikuje, smanjuje, ali nikada sasvim ne slama.

Ne moramo biti sami. Ta rečenica nosi težinu spasenja.
Jer cjelovitost nije stanje besprijekornosti, to je odluka da ostanemo zajedno dok se pukotine spajaju.

Čuješ li je? Čuješ li kako se probija kroz tutnjavu tvoje vlastite oluje?
Jer cjelovitost nije stanje besprijekornosti, to je odluka da ostanemo zajedno dok se pukotine spajaju, dok slušamo kako naša srca pokušavaju pronaći zajednički ritam, sporo, nesigurno, ali uporno.

Plima se vraća uvijek, čak i kada smo sigurni da je more zauvijek otišlo.
Tako i mi možemo započeti to polako vjerovanje, da slomljene stvari nose u sebi vlastitu mudrost zacjeljivanja, ako im damo ono što im treba, vrijeme, nježnost, prostora da zacijele ispravno.

Bol, ta vješta kiparica s prstima od leda i vatre, urezala je duboke kanale kroz pijesak naših bića.
Naučili smo tešku lekciju, naučili je kroz krik i šutnju, kroz noći kada je jedini zvuk bio naš vlastiti dah, težak i bolan.
Jer more ne vraća sve što je odnio.
Neki dijelovi nas zauvijek ostaju potopljeni, podmorske uspomene što šapću s dna.
Ali upravo ta spoznaja čini nas mudrijima, bližima istini, učimo se živjeti s nedostajućim dijelovima, pronalaziti ljepotu u nepotpunom.

Postoji linija vode što se povlači i vraća, diše kao živo biće, čuješ li tu glazbu? Šapat pjene!
Možemo je slijediti.
Tvoja ruka pruža se kroz maglicu jutarnjeg svjetla, a moja kroz pukotine vlastitog oklijevanja.
Taj most nad bezdanom nije savršen, trese se pod našim koracima, škripi i puca, ali je naš.

Vodi me ka svjetlu, želiš?
I ja vodim tebe.
Jer u ovom plesu povratka, uloge se miješaju poput morske pjene i vala, poput mirisa soli i mirisa kože, poput plakanja i smijeha što dolaze jedan za drugim u valovima što ne možemo zaustaviti.

Obala oprašta oluji, mora to činiti, to je njena priroda, jer inače bi se raspala u prah.
Čuješ li tu tihu predaju? Taj zvuk kamenja što se predaje vječnom ritmu?
Jutro slijedi noć sa strašću, starijom od naših rana.
Izudarani smo, da, to je istina.
Ali i ovo je ključno, topli smo.
Toplina je dokaz da krv još teče, crvenija nego more u zalazak sunca, da srce još kuca, čuješ li ga?
Čuješ li taj uporni ritam što odbija prestati?

A zora sviće bijela.
Ne zlatna, ne ružičasta, već bijela, boja novog početka, čistog papira, prve stranice nepročitane knjige.
Bijela poput oprosta koji ne briše prošlost, već joj dopušta da postane temelj na kojem gradimo nešto novo, nešto otpornije.

To je mudrost obale.

Da se uvijek iznova predajemo ritmu plime i oseke, da prihvaćamo kako nas more pere dok istovremeno dopuštamo da nas čini cjelovitijima upravo u tom procesu gubljenja.
Da u solima i tišinama pronalazimo tihi jezik opstanka.
I da, kada nas more ostavi nasukane, biramo ostati, zajedno, dok svjetlost u nama polako raste.

Dok se tvoje usne nježno pritišću na moje, slane od suza i mora, a valovi nam ljuljaju stopala poput kolijevke zaboravljenih snova, osjećamo kako se naše duše prepliću u vječnom zagrljaju ranjene, ali ne slomljene.

Matija Gerić