Postojanje je rana koja gleda u sebe i prepoznaje se, tiha, topla, mirisna na smokve i sol.
Mi nismo njezini krajevi koji žude da se spoje.
Mi smo njezin pogled, dodir svjetlosti po ožiljku, blaga spoznaja da bol još diše.

Kad se sretnemo, rana nakratko zacijeli i budi se poput usnica što se otvaraju na prvi poljubac, vlažne, drhtave, okusne na med i slanu suzu, gdje se bol pretvara u dah koji grije kožu poput ljetnog vjetra preko golih leđa.

Kad se razdvojimo, opet prokrvari, ali sada pamti tvoj glas, kao što koža pamti sunce.

Tišina između nas nije ljubav, nego prepoznavanje, šapat svilenih niti koje se susreću u mraku.
Tišina je poput jezika koji klizi preko zrelog voća, slatka i sočna, mirisna na zrele breskve koje kaplju sokom, gdje se svaka nit susreta raspleće u okusu koji ostaje na usnama dugo nakon što se razdvojimo.
Mi smo krhotine istog ogledala i svaka nosi u sebi miris stakla prije nego što je puklo.

Kad ti kažem „prepoznajem te“, moj glas je samo odjek nečeg starijeg.
U tebi vidim isti odsjaj srebrne magle, poput svjetlosti što klizi niz znojnu kožu ljubavnika u mraku, meka i vruća, gdje se rana otvara poput cvijeta koji cvate pod dodirom prstiju, mirisna na ružu i zaboravljene noći, dokaz da nismo slučaj, nego lom nečeg što je jednom bilo dovoljno cijelo da zaplače kad se razdvojilo.

Praznina iz koje smo izašli nije bila trudna životom.
Bila je zrcalo, hladno, glatko, nijemo.
Tek kad se rasprsnulo, u njegovim se fragmentima pojavila svjetlost.
Svaki komadić nosi sjećanje na onaj mirni trenutak prije razdvajanja, kada je sve bilo jedno, tiho kao snijeg što pada na snijeg.

Mi smo cijena koju je svijest platila da bi čula vlastiti otkucaj.
Zato naš prvi dodir nije sjećanje, nego toplina koja ostaje na koži dugo nakon što ruka nestane.

Svjetlost koju zvijezda isijava u svom kraju isti je sjaj po kojem se dvoje pronalazi u tami, zlatna, meka, mirisna na med i daleke šume.
Bol i ljepota su ista, poput jezika koji grize usnicu do krvi, gdje se okus metala miješa sa slatkoćom poljupca, a rana diše poput grudi što se dižu u ekstazi, vlažne od znoja i svjetlosti što curi kroz pore.
Rijeka ne tuguje jer će u moru nestati, tuguje jer je napokon dotaknula vodu koja ju je oduvijek čekala.

I kad sve galaksije utihnu, kad se pepeo svemira slegne kao prah leptirovih krila, ostat će samo ovo. Rana koja gleda i šapuće.
Ne ti, ne ja, ne ljubav kao osjećaj, nego ljubav kao hrabrost postojanja da pogleda u vlastitu prazninu i osjeti njezin hladni, svileni dodir na obrazu.

Jer postojanje je rana, a rana je ljubav.
Iz nje kaplje svjetlost.
Iz nje niče sve što zna osjećati.
Ona je prvi dah svemira i posljednji šapat tišine.

Mi smo ono što ostaje urezano, meko, zauvijek, kao miris lavande na jastuku.

Kad sve utihne, rana ostaje poput prstiju što miluju ožiljak u tami, topli i nježni, mirisni na vaniliju i dim vatre, gdje se svjetlost rađa iz dubine tijela, poput orgazma koji šapuće ime zaboravljenog boga.
Rana se zatvara u samu sebe, ne da nestane, nego da zasja.
Rana je srce postojanja.
I kad sve drugo prestane, ona kuca.

Matija Gerić

http://ruzaukamenu.com/