Kad ti bude uzvraćeno, ne dogodi se objava, dogodi se raskol. Nešto u tebi pukne i otpusti sve što si godinama držao sklopljeno. Disanje postane dublje, koža, tanja, a svijet se približi toliko da ga osjetiš zubima.

Netko te gleda i u tom pogledu gori nešto što ne možeš nazvati. Nema hoćeš li, zašto nisi, kad ćeš. Samo, ti. Sirovo, gladno, bez pardona. I ti shvatiš da nikad nisi bio težak za voljeti. Samo si stajao pred pogledom koji te nije htio progutati.

Ta ruka ne dira tvoju da te smiri. Dira te jer mora. Jer tijelo koje prepoznaje drugo ne pita, uzima, daje, titra. Prsti ne govore: ostajem. Govore: sad, ovdje, sve.

I nešto se u tebi provali. Ne slomi, provali. Kao da si cijeli život stezao disanje da ne izgoriš, a sada ti netko kaže: gori. I goriš. I pepeo ti je slađi od svega što si zvao životom.

Ljubav nije da postaneš bolji. Ljubav je da padneš na koljena pred time što jesi, prljavština, rana, glad i da netko padne s tobom. Ne iz samilosti. Iz istog požara. Jer prepoznaje: ništa od ovoga nije slučajno. Sve je bilo put do ovdje.

Svijet se ne mijenja kad ti bude uzvraćeno. Ali ti ga više ne gledaš, živiš ga. Svaki udisaj je odluka, svaka šutnja, obećanje. Gledaš kao što se gleda vatra, ne da se razumije. Da te spali.

Možda je ovo ono što znači biti tu. Ne sutra, ne kad. Tu, u tmini, u gladi, u svemu što si se bojao dotaknuti. I nisi se bojao. Jer nisi sam.

Matija Gerić