Svaki čovjek nosi u sebi svijet koji je sastavio od snova, tišina i krhotina svojih dana. To je svemir iza kapaka, gdje boje gore jače nego što bi smjele, gdje zvukovi imaju okus, a mirisi govore umjesto riječi. To je prostor između otkucaja srca, tamo gdje vrijeme ne teče, nego čeka. To je naš svijet. Svijet za nas dvoje.

U njemu sve ima smisao koji drugdje ne postoji.
Riječi nisu samo slogovi, već mostovi.
Tišina nije praznina, već šapat koji se osjeća pod kožom.
Smijeh nije tek zvuk, on je svjetlost koja topi granice između nas.
U našem svijetu sve je dublje, mekše, ranjivije. Sve diše. Sve pamti.

Ali kad netko pokuša ući, svijet zastane.
Neki se nagledaju i okrenu glavu, kao da su vidjeli nešto previše živo.
Neki se čude, pipaju zrak, traže vrata koja ne postoje.
Drugi ostanu hladni, promatraju nas kao prizor iza stakla, ne razumijevajući da je to staklo zapravo njihova vlastita nesposobnost da osjete.
Nitko ne ostaje. Bez obzira na sve.
Jer ovaj svijet nije za one koji gledaju, nego za one koji slušaju tišinu srcem.

Zar nije tako i s vama?
Nosite li i vi svoj svijet, onaj skriveni, u kojem su boje drukčije, a vrijeme ima vlastiti puls?
Onaj koji se otvara samo kad ste sami, kad vas nitko ne gleda, kad možete disati bez straha?
Jeste li ga ikada pokušali pokazati nekome, pa shvatili da su mu oči bile prehladne za vaše nebo?

Neki svoj svijet čuvaju kao plamen ispod dlanova, bojeći se da bi jedan tuđi dah mogao ugasiti ono što ih grije.
Drugi ga otvaraju, nadajući se da će netko prepoznati njihovu istinu.
Ali tko uistinu može razumjeti tuđi svijet?
Možemo li ikada ući u nečiju tišinu ili samo osjetiti njezin odjek u sebi?

Ponekad pomislim da smo sami u našem svijetu.
A onda samo malo bolje otvorim oči i sve ponovno prodiše.
Boje ožive, zvukovi postanu čisti, a mirisi nose mir doma.
Svaka suza ima smisao, svaki osmijeh postaje svjedočanstvo postojanja.
U našem svijetu ništa nije slučajno.
Svaka riječ ima korijen, svaka tišina ima dubinu, svaka nježnost ima ime.
I to ime odzvanja samo među nama.

Zato kad netko pokuca, mi se samo nasmiješimo.
Znamo da će možda zastati, pogledati, čuditi se, čak i poželjeti ostati,
ali neće moći.
Jer ovaj svijet ne pripada razumnima.
On pripada onima koji osjećaju.
Onima koji znaju da se ljubav ne govori, nego živi.

Zar nije divno znati da postoji mjesto koje je samo naše?
Mjesto gdje nas nitko ne sudi,
gdje svaka riječ ima težinu srca,
gdje pogled traje dulje od vremena,
i gdje svaka sekunda postaje vječnost?

To je naš svijet.
Svijet za nas dvoje.
I dok ga čuvamo, postoji.
Jer neki svjetovi ne trebaju publiku.
Dovoljno je da samo jedna osoba vjeruje da je stvaran.

A ti?
Imaš li svoj svijet?
Onaj koji skrivaš u dlanovima kad svi odu?
Onaj u kojem i tuga ima miris smisla?
Onaj u kojem si istinski živ, makar i sam?
I ako ga imaš…
tko s tobom u njemu diše?

I ako ga imaš…
čuvaš li ga, ili ga polako gubiš?
Dopuštaš li mu da diše, ili ga zatvaraš pod težinom svakodnevice?
Znaš li još put do njega ili si ga zaboravio tražeći tuđe puteve?

Jer možda je istina jednostavna.
Svaki svijet postoji samo dok ga netko voli.
A onaj koji voli, nikada nije sam.

Matija Gerić