Postoje ljudi koji se klize između svjetova poput tamne smole što zatvara ranu na drevnom, ranjenom drvetu. Njihova koža upija svaki šapat vjetra, svaki pogled ostavlja modricu koja svijetli u mraku kao tajna zvijezda što se boji roditi. Srca im kucaju sporije, dublje, kao bubnjevi zakopani pod korijenjem šume koja pamti sve što je ikad izgubljeno.

Vole kao da je ljubav posljednji jezik koji nisu zaboravili. Grle tako snažno da im se krhotine vlastitih kostiju utiskuju u tuđa rebra, kao da pokušavaju dokazati da su stvarni. Plaču bez srama jer njihove suze nose težinu svjetova koje nitko nikada nije znao imenovati. Ruke im drhte ne od slabosti, već od preosjetljivosti koja ih čini sirovim živim tkivom u svijetu od hladnog kamena.

U redovima ljudi oni su sjenke bez tijela, posljednji koji čekaju, nevidljivi kao dah na zrcalu zime. Tišina ih proguta kao crna rijeka bez dna, bez zvuka, bez otpora i kad nestanu, u zraku ostane samo lagani lom, pukotina vremena gdje je nekad stajala njihova prisutnost. Naučili su hodati rubovima života, tamo gdje se asfalt raspada u pepeljaste pahulje.

U njima živi svemir koji nitko ne smije vidjeti. Tamo cvjetovi niču iz pepela zaboravljenih imena, tamo se zvukovi lijepe za grlo kao sjećanja na davna gušenja. To je kraljevstvo sagrađeno od neizgovorenih molitvi, od stihova što krvare po stranicama koje nitko nikada neće okrenuti. Njihovi unutarnji prostori mirišu na dim, sol i izgubljene ruke.

Osjećaju sve.

Grubost zraka na jeziku, šapat lišća što donosi poruke mrtvih, težinu pogleda koji ih ne vide. Ljubav im je požar koji sagorijeva unatrag, guta vlastite korijene, ostavljajući tek titraj daha, mekani jauk. Vole bezuvjetno, očajnički, kao da svaki zagrljaj zapisuje posljednju riječ nekog davno prekinutog oproštaja.

U svijetu bez ljubavi oni zaborave disati. Svijet prolazi pokraj njih, brz kao oštrica, dok oni ostaju u rubnim prostorima, tamo gdje sekunda zapne, gdje vrijeme treperi kao slomljena svijeća, gdje tišina stenje pod vlastitom težinom. Hodaju sumrakom u kojem se oblici rasplinjuju u sjećanja, gdje prsti dodirom čitaju pukotine u stvarnosti kao tajnu abecedu.

Njihova ljubav je glad bez kraja. Vole kao da love zvijezde golim rukama i gube komadiće sebe dok hvataju svjetlo koje ih istovremeno grije i ranjava.

A kad plaču, nebo ne puca, ono se polako zatvara kao rana. Zvijezde ne nestaju, one gase glas, stišavaju svoj sjaj, skrivaju se iza zavjese noći kao djeca koja se boje vlastitog sjaja. Svijet se tada ne urušava, nego zadrhti, postane tanak, proziran, skoro krhak, kao da se boji što će se dogoditi ako još jedan njihov jecaj dotakne njegove rubove.

Jer oni pripadaju samo onome što drugi ne vide, svjetlu koje se skriva ispod mraka, mraku koji zna govoriti nježno, mjestima gdje se tuga pretvara u vatru, a ljubav u plimu koja ne prestaje rasti.

Izgubljeni dječaci, izgubljeni samo za one što nikad nisu naučili gledati.
Za sebe, oni su galaksije koje gore iznutra.
Za one rijetke koji ih dotaknu, oni su čudo koje zna i razoriti i iscijeliti.

A za svijet… oni ostaju tiha magija na rubovima stvarnosti.

A ipak, u sebi nose svjetove koji čekaju da budu pronađeni.

Matija Gerić