U tišini koja više nije praznina, nego napeta koža svemira što diše pod našim prstima, rađa se zov. Ne izgovoren pred oltarima, nego onaj što se razlijeva kroz kosti, nezaustavljiv poput prvog lomljenja leda na rijeci, sirov poput daha zemlje što se budi iz podzemne tame.
To je trenutak kada vlastita sjena postane duža od svijeta, kada tama zagrize svjetlost kao zvijer gladna smisla, a ti stojiš i slušaš kako ti srce lupa poput bubnja zakopanog u plemensko sjećanje.

Vapaj duše tada se ne otvara nježno, on se probija, ruši, raspara noć kao iskra što bježi iz užarenog željeza. U sebi nosi miris spaljene smole, dah oluje, težinu vlage koja se lijepi za kožu. Podsjeća na rijeku koja stoljećima kopa svoje rane u stijeni i ne odustaje.
Molimo se upravo tada, kada kosti podrhtavaju kao granje pod snijegom, kada dah postane kamen, kada noć miriše na metal, na vjetar koji reže, na tišinu što zna previše.

Molitva je susret, sudar uma koji tamu prepoznaje kao ishodište i srca koje iz te tame istiskuje svjetlost. Uma koji zna da je svemir tkan od rana starih zvijezda i srca koje svaku nit osjeća kao napetu strunu koja podrhtava između života i ponora.
Molimo se i kada smo sretni, jer radost je krhka poput prvog snijega na granama bora, lijepa, ali dovoljno lagana da je jedan uzdah otresa na tlo. Svjetlost koja treperi kao plamen svijeće u rupi od vjetra. Med koji peče na jeziku jer znaš koliko je rijedak.

Iz dubine tada puže sveti pramen, ne nježan, nego težak i gust kao para što se diže iz zemlje nakon što je udari munja. Donosi mirise raskopane kore, zagorjele smole, mokre zemlje i nešto što podsjeća na davnu bol.
To je bol izgubljenih što hodaju kao mutne sjene uz rub snova, bol zaboravljenih koji šapću svoja imena u napuštene hodnike sjećanja gdje prašina pamti dulje od ljudi. Bol koja se ne predaje, nego fermentira u snagu, kao vino koje se u tami pretvara u toplu vatru.
Zato se molimo. Zato se nadamo. Jer nada je jedini plamen koji gori i pod kišom i pod snijegom, jedini zvuk koji se čuje pod vodom, jedini san koji nas sanja kad više nemamo snage disati.

U tom dahu nema imena bogova ni granica među ljudima. Samo dah.
Udah koji prima hladnoću svijeta što siječe kožu kao oštar kristal. Izdah koji je vraća kao toplinu što miriše na koru kruha, na pepeo, sol i dom.
Poput stabla na samotnom grebenu, korijenima u mraku punom davnih glasova, granama u zvjezdanom vjetru, tako i mi postajemo most između tame i svjetlosti. Korijen koji ne popušta ni kad se zemlja urušava. Grana što probija najmračniju oluju. List koji šušti priče o smrti što nosi miris jorgovana i rođenju što zvoni kao novo kovanje metala.

A mi?
Mi stojimo u mećavi života, oči pune ledenih iskri, koža isprskana tišinom koja može rasjeći.
Ali učimo, vjetar nije neprijatelj. Vjetar je bubanj vremena. On ne lomi, on kuje. U našem tijelu, u našoj krvi.
A ljubav?
Ljubav nije samo vatra što grije ruke iznad brazde noći. Ona je i led koji čuva sjeme, tvrd, nepopustljiv, ali vjeran budućem proljeću. Ona je sukob i nježnost, rana i zavoj, udah i eksplozija.

Molitva je most između uma koji pita, Zašto?, i srca koje odgovara, Jer moraš. Između vriska koji se zapikne u nebo i tišine koja se spusti kao balzam od bosiljka, pepela i zaborava.
U toj dubini nalazimo snagu, ne onu koja razbija, nego onu koja preobražava.
Ruku koja dodirne ranu što miriše na krv i mokru zemlju, na hrđu i ruže i pretvara je u ožiljak koji priča. Ožiljak koji više nije stigma, nego zastava.

I zato, kada molitva završi, ona se ne gasi.
Ona otvara prag.
Prvu pukotinu svjetla u tami.
Prvu kap snijega što padne na usijani kamen.
Prvo buđenje sna što se tresao u sjemenu.

U njoj se vraćamo tišini, ali ne onoj s početka. Ovoj novoj, razdirućoj, preporođenoj tišini što bruji kao unutarnje sunce, što miriše na početak i na kraj, na krv i sol, na pepeo i zlato.
I tu, u toj posljednjoj i prvoj tišini, nalazimo sebe, neuništive, ranjive, svjetlosne, tamne, zemljane, zvjezdane.

Zaklinjemo se dahom koji nas je pozvao.
Ustat ćemo svaki put kad padnemo.
Gorjet ćemo i pod snijegom.
Disati i kad nas voda prekrije.
Vraćati se iz tame, uvijek jači.
Zauvijek.

Matija Gerić