Ponekad, tako, svakakove misli

dolaze mi na um

i san nikako na oči da dođe,

nego se sjetim velike nježnosti

u šarama tvojih toplih skuta

majko, moja bolna rano,

da mi je razbiti ovaj žedni kamen

u tisuću komadića

po umornoj duši što iz mene navire,

dok bol moja što raste do ganuća

pod Zidinama tvojim ne okonča.

 

 

Ponekad, tako, svakakove misli

dolaze mi na um

pun sam snova o silama što kovitlaju,

snovi moji, moja razbijena okna,

gdje su znanci koji krug označuju,

da bih mirisao mirtu

i bijelu kadulju

kao ponoćnu ženu mladu,

da od njenih njedara milost iskam,

milost za izbavljenje pod stopalima njenim,

o, kako malo znam o toj noči i toj čeznji?!

 

Ponekad, tako, svakakove misli

dolaze mi na um,

da je otrgnuti zaboravu

sva ta opijela davna

i da moja patnja što niče u grudima

postane crna od dubina

kao more što utočište je ludom

i kao tihi vjetar što u grabu bobe

i bez berača skida,

u pećini ja sam svijet i život sanjao,

Slobodo, s tobom Djelom je stvarano.

 

 

 

 

Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač