Ostajem bez daha gledajući rascvjetani kesten

u dvorištu moje bolnice,

dok blizu mene slušam otkucaje tvog srca

i vidim veliki bijeli cvijet kao od sladoleda.

  

Htio bih ti dati jedan poljubac

hladan baš kao kugla sladoleda,

ali moja strast je kao vremenska kap

mokrinom svojom samo za zaborav zna.

 

Dok bijeli kesten na povjetarcu treperi

to duša moja pod vjetrićem se skriva,

osjećam, da svaka tvoja riječ, koju izgovoriš

tiho kao i moj vjetrić po kestenu jezdi.

  

Pričaš mi o svojoj mati,

kojoj ljubav u srcu njenom bijaše kao golemi ati,

da svako jutro za vas djecu kupovala je vekne

mirisnog toplog kruha. 

 

I ti si plakala dodirujući njeno lice,

dodirujući, zapravo, plavetnilo visokog neba

pod kojim i ovaj kesten bijeli

od života cijela samo spokoj treba.

 

 

dr Zlatan Gavrilović Kovač