Tihujem, tiho u samoći

plamen misli čelo mi rosi,

dok se sjećanja na bijeli kamen

i srce nježno u mekoti

lome kao mala tužna zrcala

što su pod stopala stala,

ići mi je dugo tim putom

bez kraja,

a mogao bih zavoljet' novi kamen

ili mi je usnut sjećajući se raja

na uska smeđa vrata

pandivjernu, bambus i uteg od olova.

 

Svi ti ljudi davni,

svi ti ljudi stari

slika su moga bivstva

i svih mojih neproživljenih stvari

kao u slomljenom zrcalu, kako rekoh,

gdje je pričin kao bivstvo neko,

a sjećanje samo trenutak slavni

na ribara i mačku

u popodnevu što je tihu sjetu

preobrazio u radost djetinju

duž ulica davnih gdje je igra

jedina stvarnost beskraja.

  

Mogao bih zavoljet' ovaj novi kamen

kao ženu nagu i dobrostivu

koja na mekim grudima ima

veliki mudrosti znamen

i poteći kao bistra hladna voda

što žubori pokraj novoga doma,

da nije visokoga neba

u kojem se moj život ogleda

kao slamka salomljena od pamćenja

i pod dubinom potpuna klonuća

grcat pod teškim kamenom istina

koliko ima boli pod ovim vedrinama.

 

Zlatan Gavrilović Kovač