Svanimir (Zvonimir – po Athumanunhu) drugi je sin božanskog para Jakše i Božene kojeg opisuje Hrvatsko bajoslovlje. To je drevni hrvatski bog Sunca i Svijetlosti i bez njega ne bi ni bilo života ljudi i bogova, plodnosti svih živih bića, sreće bogova i ljudi, vedrine Neba, bistrine rijeka i mora, božanskog i ljudskog znanja, razuma, nadahnuća u umjetnosti i sveopćeg blagostanja.

On je najsjajniji, najvidljiviji i najblistaviji od svih starih hrvatskih božanstava. Zvonimir čuva život, gorljivo štiti Prirodu, gospodar je Zemlje, tješitelj ljudskih srdaca, junak je On nad junacima ... Zvonimira vole biljke, životinje, ljudi, sva bića bajoslovlja (čovuljci, štriguni, krsnici, pisijaneki, vile ... – po Athumanunhu), vole ga svi bogovi i dive (božice – po Athumanunhu, nemojte pomiješati dive i divice, divkinje nije isto), no, ne voli ga (mrzi ga iz 'dna duše' – po Athumanunhu) njegov božanski bratić Zlomir (Paklenik) sin Crnoboga.

Koliko će se samo ljutih, teških i iscrpljujućih bojeva voditi na nebeskim prostranstvima, na zemaljskim ravnicama, nad i pod vodama, pod zemljom između Zlomira mračnoga i Zvonimira Svijetloga ... Athumanunh će Vam opisati početak tog neprijateljstva i rivalstva, nešto kasnije (to je Athumanunhu jedna od najljepših mitoloških priča koju je on na svojim 'lutanjima' kroz svjetske mitologije uopće pronašao).

Iako je Svebog doista volio svu svoju djecu i ostale bogove, Athumanunh će ipak zapisati da je Zvonimir bio ljubimac svojega oca, a to ćete vidjeti i u samoj Athumanunhovoj priči, (kada je Zlomir oteo Zoranu Svebog je osobno probudio Zvonimira, osedlao je svog konja, oboružao se i sa sobom poveo svoje najvjernije i najopasnije pratitelje – Silu i Snagu). No, dobro idemo dalje s opisom Zvonimira.

Zvonimir je prikazivan kao naočit mladić plave kose, vedra i otvorena lica, s vijencem žarkog svijetla oko glave (kao i oko glave njegovog oca Sveboga Jakše – po Athumanunhu). Odijevao je bijelo ruho, ogrtao se crvenim ogrtačem, a za pojasom mu je bio veliki mač koji štiti, ali i usmrćuje. Na glavi je imao zlatnu bojnu kacigu, a preko ramena nosio je srebreni rog obrubljen jantarom (bio je to simbol plodnosti i obilja starih Hrvata – po Athumanunhu).

Jutrima bi On, nakon ustajanja, svojom pojavom na Nebu obasjavao i oživljavao Prirodu, razgonio bi Tamu. Njegove svijetle, tople sunčane zrake darivale bi svijetlo, toplinu i život. Njegova družica pak je bila ružoprsta Zorana, najljepša diva hrvatskog bajoslovlja (Danica – Nebeska diva, kasnije će vam je tako opisati Athumanunh).

Ljubav Zvonimira i Zorane bila je neizmjerna, beskonačna, čista i obostrana, a u svom braku imali su dvanaestero djece (dvanaest sunčanih 'dnevnih sati' – po Athumanunhu). Bili su to sinovi: Pribimir, Mutimira, Jaroslav, Krešimir, Radomir, Trebimir, Rujimir, Zlatomir i Vladimir, te kćeri: Kajana, Vesana i Lada.

Hrvatski ratnici u čast Zvonimira, a nakon pobjeda, prinosili su obilne žrtve zahvalnice u obličju pečenih volova, tustih ovnova, slasnih pogača, a u najstarija vremena i pogubljenje neprijatelja. Narod pak je u čast Zvonimira palio vatre na uzvišenjima preko koje su skakala djeca, ali i odrasli, a u želji pročišćenja ljudske duše. U čast Zvomimirova rođenja palio se Badnjak koji je posipan zrnjem žita i zalijevan rujnim vinom, a okolo su se postavljale ploče ili kamenje koje se nazivalo 'mirila, ili mirile' u namjeri pomirenja zavađenih.

Zvonimir (Svanimir) postoji i kod ostalih slavenskih naroda, te nosi imena poput Svane, Svance, Svarunić ... a kod Hrvata pak i mnogi hrvatski gradovi nose njegovo ime (Zvonigrad na rijeci Zrmanji – po Athumanunhu).