Od pamtivijeka drevna kazivanja kroz mitove i legende pričaju priče o strašnim čudovištima što teroriziraju mnoga drevna kraljevstva sijući strah i nesreću gdje god bi se pojavili. Onda pak, na drugoj strani svijeta, u istočnim mitologijama, ta ista mitološka bića potpuno su bezopasna, veliki su prijatelji bogova i ljudi, te obično lete nebom u potrazi za oblacima koji donose blagotvorne i spasonosne kiše.

U nordijskim mitologijama pak su zmajevi uporni i vjerni čuvari groblja ratnika, ali i bogatih riznica. No, bilo kako da bilo, zmajevi kao mitološka bića javljaju se vrlo rano i kroz priče opet su slično opisivani: volovske uši, tigrovske noge, orlovske kandže, srneće rogove, devinu glavu, đavolske oči, zmijski vrat, pijetlov trup, riblje krljušti ...

Da li su zmajevi bili nekada stvarna bića, ili je opet svemu kriva ljudska mašta, opetovano je Athumanunhu teško odgovoriti. Naime, Athumanunh zna i vidio je na iskopinama reljefa koji su pronađeni u međuriječju rijeka Eufrata i Tigrisa, tamo gdje su nekada cvjetale sumeranska i babilonska kultura, na čuvenim Ishtarinim vratima vrlo neobičnu životinju označenu imenom 'sirrush'.

Dakle, radi se prikazu više od pet stotina životinja tadašnjeg vremena koje su prikazane na tom reljefu po zapovjedi kralja Nabukodonosora (Nabukadnezar), Athumanunh bi to nazvao 'okamenjeni zoološki vrt', ili možda 'kamena enciklopedija životinjskog carstva' i sve bi bilo sasvim normalno da se među tim 'stvarnim' životinjama tadašnjeg doba ne nalazi i ta vrlo neobična životinja koja ima gotovo ružnu, zmijsku glavu, snažan vrat i dugo tijelo, koje počiva na mišićavim šapama na prednjim i ptičjim kandžama na zadnjim nogama.

U prvom trenutku Athumanunhu je palo na pamet da je to možda neka 'izgubljena karika' s pterodaktilom (divovska životinja na prijelazu gmaza u pticu koja je živjela s pleziosaurosima – po Athumanunhu), jer sličnost je bila očita, pa možda je zbog mogućnosti leta preživio kataklizmu koja je uništila ostatak životinjskog svijeta toga doba, ali nema fosila, nema kostiju, pa zmaj ostaje i postaje enigma ...

Dobro, vratimo se mi onda priči o zmajevima nekim redom na samo Athumanunhu svojstven način. Dakle, prvi 'klasični' mitološki zmaj je Tifon, iz grčke mitologije, koji je bio gospodar vulkana i vjetrova, a detaljno ga je opisao Hesiod u 'Teogoniji' gdje ga prikazuje kao zmiju sa sto glava iz čijih bezbrojnih očiju izbijaju plamenovi, a iz čeljusti zastrašujući krici.

Nadalje, tu su podjednako opasne i zmajevima nalik, Hydra koja je živjela u nepreglednim baruštinama Lerne kraj legendarnog Argosa gdje je terorizirala prolaznike i žitelje, te Scyla koja pak je živjela u vodama sicilijanske obale gdje je napadala brodove i proždirala mornare.

Tako 'malo po malo' počinje priča o zmajevima kao mitološkim bićima koja su opisivana sa sedam glava, dvije ili četiri noge, koje su u pravilu završavale oštrim kandžama, krila kao kod šišmiša, dugo i zmijoliko tijelo, oštar i račvast jezik, te snažan ponekad i nazubljen rep, koji je djelovao poput ogromnog i opasnog koplja. Koža im je najčešće obložena neprobojnom krljušti, najčešće kao kod krokodila, ali ima legendi koje ova mitološka čudovišta opisuju i s neprobojnim krznom.

Najčešće zmajevi žive izvan naselja i gradova, u tajanstvenim i mračnim pećinama, ili pak u zagonetnim morskim i jezerskim dubinama. Vremenom krila zmajeva se mijenjaju i ponekad oni ne mogu letjeti, nego im krhka krila jedva omogućavaju kratke skokove i to samo naprijed-nazad! Tako zmajevi postaju čuvari neke tajne ili pak bajoslovnog blaga o kome uzaludno sanjaju razni avanturisti i lutalice.

Nastavak napišem drugi put kada ću pokušati napraviti i nekakvu podjelu zmajeva kroz mitologiju.