Mitološka bića o kojima će Athumanunh pisati danas su misteriozne sirene. Sirene su mitološka bića koja je teško podijeliti i svrstati u odgovarajuću skupinu koje je načinio Athumanunh, a u namjeri da ih podijeli po nekakvim skupinama. Tako sirene variraju od hibrida, preko bića vezana uz vodu, ali i bića vezana za nježnost, pa sve do nimfi.

Dakle, Athumanunh sirene naziva ponekad 'diklice', ali nekada i 'irice', jer teško je ta bića koja su pola djevojke, a pola ribe, ili po Athumanunhu 'ženoribe' odvojiti od sličnih mitoloških bića koja imaju žensku glavu, a ptičje tijelo i sličnije su harpijama (vragoduhama – po Athumanunhu), nego vilama kojima bi trebale Athumanunhovom podjelom pripadati.

Dakle, postaje Vam kristalno jasno da postoje dvije vrste sirena: 'poluribe' i 'poluptice'. Tako grčka mitologija raspoznaje sirene 'poluptice' slijedećih imena: Telksipea, Telksinoa, Molpa, Pizinoja, Leukozija, Ligija, Redna, Teleda ... Time, ako su sirene 'poluptice' i ako su se takmičile u pjevanju s muzama, izgubile i na kraju bile očerupane, jer su muze isplele vijence (krune) pobjede od njihovih pera, onda je stvar jasna.

Međutim, ovu vrstu sirena lako je moguće zamijeniti s harpijama koje su pak kćeri morskog boga Taumanta i Oceanide Elektre, a imena su im: Podagra (Brzonoga – po Athumanunhu), Ela (Goropadna – po Athumanunhu) i Okipeta (Brzoleta – po Athumanunhu), ali i Kelena ... Nadalje, morske sirene stanovnice su morskih dubina, do struka su vilinski lijepe djevojke koje umjesto nogu imaju riblji rep, a redom su kćeri riječnoga boga Aheloja. Njihova imena su: Aglajofona (Jasnoglasna – po Athumanunhu), Telksepeja (Očaravajuća – po Athumanunhu), Pesinoja (Umiljata – po Athumanunhu) i Molpa (Raspjevana – po Athumanunhu).

Grčka mitologija ovdje jako 'komplicira' razumijevanje mitoloških bića, jer priče su skroz ispremiješane i ne kazuju konkretno, već nabacuju slijed koji uopće nema nikakav mitološki smisao. Tako su morske sirene poradi svoje sujete kažnjene od Muza i pretvorene su u 'poluptice', (kako bi ih valjda muze mogle očerupati – po Athumanunhu), dok opet druga priča kazuje da su sirene krila dobile od same božice Demetre kako bi joj pomogle pronaći otetu Persefonu.

Nadalje, opet se pričom sve komplicira i sirene su kažnjene od same božice Afrodite i pretvorene u nakazne harpije, ali tu priča postaje nejasna Athumanunhu, jer harpije su zapravo bile božice oštrog vjetra, a posao im je bio odnositi duše mrtvih u podzemni svijet. Kao takve, harpije su se vrlo rijetko upletale u život bogova i ljudi, a sve dodatno komplicira njihova božanska lijepa i krasna sestra, božica duge i glasnica bogova, Irida, koja im je svojom ljepotom čista suprotnost.

No, dobro. Mitologija sirene ne spominje samo kod starih Grka, pa tako postoje mitološka bića iz morskih dubina nadnaravnih moći i u drugim mitologijama. Stari Sumeri, a kasnije i njihovi nasljednici Babilonci, obožavali su morsko božanstvo po imenu Enki (Oannes ili Ea – po Athumanunhu), koje je također prikazano u obličju hibrida (poluriba - polučovjek).

Feničani pak u mitološkim pričama opisuju božicu Mjeseca, imena Sirija, koja ja do pojasa djevojka, a ispod pojasa riba. Isto tako i Filistejci imaju svoje 'riboliko' božanstvo imena Dagon, a priča rimskog Plinija Starijeg (23. – 79. godina – po Athumanunhu) kazuje da su rimski ronioci vidjeli tritona u društvu sirena uz obale današnje Španjolske.

Nadalje, 'ženoribe' spominje i Japanska mitologija gdje se sirene nazivaju Ningyo, a potom i mitologije naroda Polinezije, Mikronezije i Melanezije gdje se to mitološko biće naziva Vatea i ima obličje hibrida (pola čovjek – pola delfin). Američki starosjedioci (Indijanci) također imaju 'riboliko' božanstvo naziva Makara, a slično je i kod Kineske mitologije gdje se to 'biće mašte' naziva Haiho shang.

Znanstvenici danas mogu jedino ponuditi obrazloženje da se radi o lamantinima (morskoj kravi - koju je lako poistovjetiti s čovjekom poradi njezine boje tijela), lat. Trichechidae, red Sirenia, razred Mammalia, koljeno Chordata, carstvo Animalia, ali u to Athumanunh ne može vjerovati jer te ljupke životinjice, kolikogod da su lijepe, umiljate i ljupke, nimalo ne podsjećaju na djevojke sirene istih osobina.

Zato će Athumanunh zaključiti: Kako god da su zadobile svoj izgled, sirene su ga se jako stidjele, pa su utočišta uvijek tražile daleko od svijeta i pronalazile ga na stjenovitim hridima, ili morskim dubinama, gdje su svojim zanosnim pjevanjem oplakivale zapravo svoju zlu kob što ih snađe, tko li već zna zašto, a ljudi su ih se bojali da ih mame kako bi ih zadavile i potom im pile krv.

No, za 'pijenje krvi' zadužene su u mitologiji kreature noći, a to pak su sasvim drugačija mitološka bića mašte o kojima bi Athumanunh već sutra mogao nešto i napisati.