Četvrti sin Sveboga (ali majka mu nije Božena – po Athumanunhu) rođen je iz božanskog daha Sveboga i nazvan je Stribor (Borna – od milja ga naziva Athumanunh), a u Hrvatskom bajoslovlju On je bog vjetra rođen na mitskoj gori Viter.

Stribor je oženjen družicom (vila) Boranom i s njom ima sina Jugomira (Josip, Jožek od milja zove ga Athumanunh). Najviše voli biti u društvu s bratom Branimirom (Porin – bog groma i oluje) i zajedno s njim sudjeluje u bojnim poslovima starih hrvatskih ratnika.

Stribor (Borna) je opasan ratnik, žestok i silan, On mačem siječe na sve četiri strane, strijelom brzo i vjetrovito strijelja, a buzdovanom iznenada udara. U bitkama se uvijek 'gura' ispred prvih redova i prvi započinje bitku.

Kao bog hladnog vjetra, bure i nevremena On je zimi žestok, silan i vrlo studen, ali je zato ljeti blag, miran i topao. Zimi su se ga, stoga, stari Hrvati izuzetno plašili i pribojavali zabrinuto i u strahu stisnuti uz topla ognjišta slušajući Stribora kako bijesno huči i zviždi kroz granje drveća i krovove kuća. No, ljeti pak su ti isti stari Hrvati jednostavno uživali i rado gledali, gotovo da su obožavali Stribora kada bi on lahorio preko beskrajnih polja žitnog klasja.

Stribor je prikazivan kao crvenkast čovjek divlje i promjenljive ćudi, krvožednih očiju poput očiju zvijeri razjarene. Zaštitnik je on bojovnika (ratnika), splavara, lađara, mlinara ... ali i pljačkaša.

Dolaskom Hrvata u današnju domovinu Stribor se zauvijek skrasio u Podvelebitju u gradu Senju, gdje se ponekad i dan danas probudi, protegne i pogleda na djecu svojih starih štovatelja, gromoglasno se nasmije, zaurliče ponekad od ponosa, ali i ljutnje (onda kada ti potomci Striborovih mitskih štovatelja i nisu baš onakvi kakvi bi trebali biti ...), prostruji vjetrovitom brzinom, a potom se opet smiri i stiša ...