Na šumskom proplanku Akseben i njezine bake dočekalo je devet bića, sva bića bila su visoka, prozirna, gotovo nevidljiva - podsjećala su na Sjene Starih Stabala. Nisu govorila, njihove misli širile su se poput Pjesme u glavama - bili su to Nadzornici Korijenja. Drevna Sila stvorena od Demijurga (athu. pomagača Stvoritelja), Sila koja je mogla balansirati Krivnju i Nevinost čak i izvan Zakona ljudi i stvorova.

Akseben naglo zastane jer je osjetila nazočnost jednog od bića Nadzornika Korijenja, biće je bilo u obličju breze, pogrbljeno i savijeno, a nazočnost je Akseben izgledala kao Tišina prije Oluje. Brezan Nadzornik zaključi: Tri Linije Krvi, nisam se nadao da ću i to doživjeti ... Vi tražite Sedmi Pečat, ali znate li cijenu?

Tealana otvori dlan prema Brezanu: Mi ne tražimo Slavu, ne tražimo Moć, tražimo odgovor kako spriječiti Pukotinu Svijeta koja se pojavila u tkanju ... Sada su jedan po jedan Nadzornik prilazili Akseben. Gledajući u njezino Srce, njezina Sjećanja, u ono što tek treba postati. Proučavali su njezinu kratku Povijest, njezinog oca koji odlazi u teške bitke, njezinu majku čije riječi svijetle u Tami, njezinu Tišinu dok promatra Zvijezde daleke.

Posljednje biće Nadzornik bio je Srebrobor: U tebi postoji opasna Tama koja još ne zna svoje ime, ali tvoja Volja ne bježi od Istine! Nadzornici nakon toga nestanu, a tlo stane podrhtavati sve dok se iz tla nije uzdignuo monolit s urezanim drevnim slovožigovima.

Na monolitu je bio znak Trook - simbol koji je Akseben vidjela u svojim Snovima: jedno oko gleda u Prošlost, drugo u Budućnost, a treće ravno u Sadašnjost. Baka Tealana pročitala ja stare slovožigove: Ponesi ovaj znak koji će te voditi na tvom putu, ali i otkriti te onima koji te traže ...

Stabla s gustim krošnjama kao da su se nakon ovih pročitanih riječi razmaknula i otvorila šumsku stazu koja je vodila do skrivenog kamenog mosta ... preko tog mosta put je vodio u slijedeće carstvo - Ledene Pukotine, mjesto gdje je i samo Vrijeme zamrznuto, a Prošlost kao da je zarobljena ...

Akseben i njezine bake oprezno su prešle kameni most, a čim su ga prohodale podigao se oštar Vjetar koji je kovitlao proziran zrak hladan kao staklo. Zemlja kao da je prekrivena slojevima vječitog leda, ali ispod tog leda kao da je Vrijeme titralo, drhtalo ... kao da je sam tijek Vremena zamrznut.

Ispred njih ukazala se visoravan obavijena kristalnim šiljcima, a tlo ispod njihovih nogu pucketalo je pod njihovim koracima - zvuk koji se čuo bio je nalik pukotinama u tišini. Bile su to Pukotine Leda - mjesto gdje se Emocije i Prošlost zaleđuju i ostaju zarobljene u kristalima leda. Akseben je počela osjećati svu težinu mjesta u kojem su se našle ...

Prsten na ruci Akseben počeo je treperiti, a njezin ogrtač kao da se stegao oko njezinog tijela, kao da pokušava zaštititi samu Akseben.