Dijete Vremena, Akseben, hodala je polako i koračala oprezno Dolinom Jeke, mjestom gdje Vjetrovi govore jezikom Zaboravljenih Predaka. U Dolini Jeke sjene ne padaju (ne odražavaju se) po zakonu Cenusa (athu. Cenus je Sunce).

Nalaska, sestra Alantaelova, Čarobnica Zapadnih Vrata, ogrnuta tamnoplavim ogrtačem koji kao da je tkan od Noći i Zvjezdane Magle, čekala je Akseben. Nalaska je bila potpuno smirena, mirna, dvojbenih očiju – jedno oko srebreno, drugo boje suhe lavande … Pozorno je motrila i proučavala Akseben koja se oprezno približavala.

Nije to bila tek puka radoznalost, a nije ni bilo prvi put da Nalaska gleda i proučava kćer svoga brata – ali bilo je prvi put da je Akseben svjesna, probuđena i vođena vlastitom voljom i izborom došla na poziv svoje tete koju nikad prije nije upoznala.

Dobro došla, Akseben, ili Alana kćeri Alantaelova! Znaš tko sam ja? Njezin glas bio je poput šapta vatre kroz suho lišće. Alana klimne: Znam, Ti si sestra mojega tate … ti si Čarobnica Zapadnih Vrata, ti si Velika redovnica Prisege Svjetlosti koja je odbila kleknuti!

Nalaska se osmjehne, zadovoljno bez imalo podrugljivosti odgovori: Ti si pak Ona zbog koje se Prisega Svjetlosti više ne može ispisati … Nakon toga obije nakratko zašute gledajući jedna drugu. Šutnja je potrajala tek toliko da je Jutarnja Zvijezda mogla trepnuti pred Zoru.

Zašto si me pozvala i zašto si me čekala? Bez straha upita Akseben. Nalaska se približi nećakinji: Zato jer si ti Vrijeme koje hoda! Samo ti dijete možeš prekinuti Prokletstvo Krvi i Izdaje … Tvoj otac i ja, mi nikada nismo razumjeli jedno drugoga. Odrasli smo odvojeno, šibani različitim Vjetrovima – jedino nam je Srce ostalo zajedničko.

Nažalost, izgleda da smo zbog Izdaje tvojih baka na kraju i to izgubili. On je i dalje nepobjediv u borbi, a ja sam i dalje nedostižna u znanju … Akseben spusti pogled: Nikada mi nije želio pričati o Tebi, jednom je samo rekao da si vrlo opasna – zato što voliš previše!

Nalaska na trenutak okrene pogled, suze kanu u njezinim očima, ali istog trenutka ispare: Istina! Voljela sam Prošlost, možda previše … Voljela sam nešto što se nije smjelo voljeti, ali sada u tebi vidim ono što do sada ni zamisliti nisam mogla – vidim Nadu!

Akseben iznenada odlučno upita: Hoćeš li sada ostati sa mnom? Ne još, ali kada stigneš u Dvoranu Sudbine i staneš pred Ogledalo Tame bit ću tamo! Ne kao Sjena već kao Plamen!

Kako je samo Vjetar Sjeverni postao iznenada topli Vjetar, baš kao Fen, a kako je samo Starac Vrijeme bio nasmijan tog trenutka – teško je to opisati, ali Zlo se tog trenutka grčilo od Boli Istine … napokon! Dijete Vremena, Alana – Žarkooka Vrišteća Tišina i njezina teta – Čarobnica Svjetla, čuvarica Zapadnih Vrata, potpuno su bile slične i napokon su se upoznale …

Vrijeme je to urezalo u Kamen Vremena: Korijen Svijeta Poznatog opet je bio živ, a sokovi Istine potekli su u žedan Svijet Poznatog!