Nebo iznad tabora Bludojara činilo se bližim, kao da diše uz njih, a Divana se povukla do malog jezera koje je svjetlucalo pod mjesečinom. Skinula je svoje kožne čizme i noge umočila u jezero. Voda jezera kao da se počela prelijevati u mnogim bojama.

Nije dugo trebalo i Divana je shvatila da joj se kroz te boje obraća njezino nerođeno dijete. Slike su stale plesati u zrcalu jezerske vode u kojima je Divana vidjela sebe: snježna visoravan, njezino dijete u njezinom naručju, nebo gori u crvenom svitanju.

Vidjela je Divana i Alantaela kako brani most na ulazu u utvrdu Kamenzid: Oštrosijek je zario u samo srce Sjene koja ima obličje nekoga koga on zna iz svoje prošlosti. Vidjela je i svoje dijete, mnogo starije, kako rukama povezuje Svjetlost!

Tada se vatra iznenada rasplamsa, Rogobradi, dobrano pijan i opijen vinom, pjeva Pjesmu zaboravljenu iz svog djetinjstva, a Jarokop gotovo hipnotizirajućim tonovima svira flautu. Jedna od djevojaka Jelenoga (athu. ženska inačica Jarokopa – jelenske noge (papci) i maleni rogovi srndaća) prilazi Divani i na trbuh joj polaže vijenac cvijeća šaputajući: To je za tvoje Dijete! Nek nauči ritam Pjesme!

Alantael , u tom trenutku, sjedi okružen Bludojarima i priča im o svojim pohodima, o Svjetlonošama, ali pogled i misli stalno mu lete prema jezeru i Divani – vidi u vodi njezin odraz, ali i odraz djeteta koje još nije upoznao.

Napokon, tabor Bludojara tone u San, te Noći, svi sanjaju isti San – ime Djeteta koje je zapisano u vječnom ledu, ali nitko ga ne može pročitati … bit će vidljivo tek kad prvi put zaplače!

Odjednom i iznenada osvane hladno jutro, hladnije nego što bi trebalo biti, tiše nego što bi trebalo biti … ptice ne cvrkuću. Vrisak stražarke Jelenoge! Alantael odmah dohvaća svoje oružje i izjuri iz šatorbivka. Pored njega Rogobradi stoji pored Alantaela ukočen, ali otriježnjen, Jarokop više ne svira na flauti. Na rubu tabora oborena tijela stražara, nema krvi, oči su im širom otvorene – kao da su vidjeli nešto što nije trebalo!

Onda, polako, ali sigurno, izmaglica na rubu šume nestane … pojavi se biće koje ne hoda već lebdi, ali trava ispod njega vene. Biće je crno, mršavo, visoko, ogrnuto ogrtačem koji nije od tkanine – to je ogrtač satkan od čistog Sjećanja … Ono ne govori, ali svima u taboru postane jasno – Došlo je po Dijete!