Nebo je bliještalo, svjetlucalo tisućama poznatih i nepoznatih boja, zapravo, bilo je nalik napuklom staklu, a ispod takvog Neba stajala je Akseben u društvu svojih baka. To je Dolina Raskola - mirno je rukom pokazala Noćovrišta, a nastavila je Tealana: Mi smo na samom Rubu Svijeta Poznatoga ... Dolina Raskola zapravo je dolina između Dva Svijeta (athu. kao Svijeta Dva, kao Dijete i Plač, jedno ne može bez drugog ...)

U Dolini Raskola, zagonetnom mjestu gdje se svi poznati Zakoni Prirode ruše nepovratno, tlo je prekriveno drevnim Kriložigovima (athu. starija inačica Slovožigova) koji se mijenjaju kod svakog pogleda ... mjesto je to gdje Sjeverni Vjetar šapuće riječi koje još nisu izgovorene.

U samom središtu doline zjapila je Pukotina Vremena, u samoj Tkanini Stvarnosti, nekako kao - Crna Rana Svijeta Poznatoga ... Pukotina pulsira, titra, diše - nešto je živu u toj Pukotini. Nešto svjetluca, nalikuje Suzi koja nikada ne padne. Akseben je posložila sva tri Kriložiga Monolita spremna prizvati pomoć, a bake su je promatrale oslonjene na svoje čarobne štapove (athu. Čaroštap).

Odjednom, njihovi pogledi završe na rubu horizonta - čuju topot Nebokonja, zveckanje Oklopa Blagoslovljenog, huk Vjetra koji juri kroz Dolinu ... Prvi se pojavio Alantael, Kavalir Predvodnik Svjetloreda, Oštrosijek mu je u desnoj ruci, a Ogrtač mu leprša na vjetru poput krila plamenih, u samo njima razumljivom složaju jezde pored njega njegovi izabrani Svjetlonoše.

Malo iza njih Divana, a pored nje njezine najbolje Noćurice iz Kruga Kovena Srebrenog Jezera - Tama iza njih pretvara se u Svjetlo.