Nakon tristo godina Tišine, nešto se pomaknulo ispod Zapadnih Vrata. Vidani Svjetlonoša koji čuvaju klanac i litice Vjetrova Izdaje, izvjestili su: Vjetar više ne nosi hladnoću, nego šapat. Riječi koje nitko ne razumije - kad drevna utvrda Plamenih Gospodara padne drugi put, Vjetar će glasno izgovoriti Njezino ime.

Drevna utvrda izgrađena na liticama Vjetrova Izdaje, mjesto gdje vjetrovi režu kožu, a riječ nestane prije nego je izgovoriš. Mjesto je to gdje je izgleda došlo do strašne nikad objašnjene Izdaje na Bojnom Polju Vječnosti.

Kada su Tamni Saveznici podmitili bojored čarobnjaka nazvanih Praskajući, utvrda Zapadna Vrata ostala je bez potpore.

Skriveni hodnik ispod utvrde Zapadna Vrata – mjesto gdje kamen ne diše, a riječi vise u zraku. Zapadna Vrata (athu. stara napuštena utvrda Nebesnika iz Doba Davnih) Bojored Čarača nazvan Plamenotkalci (athu. Plameni Gospodari – Praskajući) pretvorio je i prilagodio za svoje sjedište i potrebe izobrazbe i obuke svog magijskog reda.

Stariji pripadnici reda šapuću da se nakon tristo godina sputavanja u kamenu Vjetrovitog carstva nešto pokušava probiti u Svijet Poznati. Sadašnji Plamenotkalci ne vjeruju u stara prokletstva i magijske tragove (Nalaska – Alantaelova sestra, nekada visoka Zoronoćnica Reda, nestala je nakon obračuna s Tamnim Saveznicima).

Hodnik bez Jeke, skriveni prolazi ispod Zapadnih Vrata, Divana i njezina (athu. sada odrasla djevojka) kćer Akseben proučavaju otkrivena Vrata s Tajnim pečatom. Akseben šapuće gledajući u pečat: Ne gori, ali pri dodiru boli … kao da se Svjetlo pokušava probiti kroz kamen.

Divana lagano dodirne pečat, a kod dodira njezine oči zasvijetle: Kćeri, ovo nije obična magija. Ova magija nije na strani Svjetla, ali nije ni na strani Tame … ovo je nešto što je Zaborav namjerno stvorio. Akseben zaključi: To znači da je moja teta Nalaska bila ovdje i znala za ova vrata.

Divana promrmlja za sebe: U svakoj ženi koja šuti, a mogla bi vikati – Nalaska se budi! Aksebenka se naglo okrene prema Divani: Majko, zašto ste onda svi zaboravili ime moje tete, zašto je njezino ime zabranjeno izgovarati ako je ona zapravo spasila utvrdu … tko je onda izdao Svjetlored na Bojnom polju Vječnosti? Divana tiho odgovori: Kćeri moja, Istina ponekad gori i boli više od Laži … neki od nas još uvijek ne slušaju Vjetrovite priče.

Zrak je počeo drhtjeti, iz pečata kao da se čuje nekakvo titranje, zujanje … Alana prizna Divani: Majko, noćima ja čujem glas svoje tete, kao da je poznajem, ali ne u Snu, ne u mislima! Kao da je osjećam kao da je u meni samoj i stalno mi opetuje – Otvori Vrata koja su Vjetrom zatvorena, ali ne rukom!

Divana duboko uzdahne i nježno uhvati kćer za ruku: Dijete moje, ako je to tako kao što govoriš, onda ti nisi pripravnica! Ti si ključ, ali možda i lokot, koji tvoj otac traži – ti možeš otključati, ali i zaključati Svijet. Alana je začuđeno pogledala Divanu: Što sad majko? Hoćeš li me zaustaviti u mom naumu?

Divana je dugo šutke gledala u Alanu, kao da je tražila nekakav dokaz u njezinim očima, nekakav znak Budućnosti, a onda napokon progovorila: Neću te zaustavljati kćeri, ali bit ću uz tebe, pa čak ako se i samo Svjetlo slomi!