Alantael je sjahao i prije nego se njegov Nebokonj zaustavio te je požurio zagrliti kćer, kao da je bio svjestan da bi je mogao izgubiti. Akseben je sva razdragana dočekala oca: Tata! Odakle si se ti sada pojavio?! U tom trenutku stigla je i Divana, odmah dotaknula obraze kćeri, oči su joj bile preplavljene Strahom, ali i Vatrom: Osjetila sam, Alana znam da si se suočila s Nevremom!

Nakon toga Divana se očima pozdravi s majkom i Tealanom, a nakon toga tiho šapne Alantaelu: Alantael, moraš nas zaštititi svojim odredima, osjećam nešto vrlo opasno i prijeteće. Alantael je nježno uhvati za rame i stisak malo pojača: Ne brini, već su Nebouzori iznad nas, a Sjene Svjetla još uvijek nisu pokrenule Zavjet Šutnje … pozvat ću i Ptice Jutarnje neka nas slijede na pristojnom odstojanju.

Alantael se nakon toga obrati Akseben: Alana ti vodiš, ali ja idem prvi! Od ovog trenutka Blizanci Svjetla bit će stalno uz tebe (athu. dva Kavalira koji različito djeluju, ali uvijek pogađaju isti cilj)! Kćeri moja, bit ću uz tebe čak i ako se samo Svjetlo slomi! Akseben se osmjehne i zahvali: Hvala tata! Ovo je moj put, ali sada sam sigurna da nisam sama … Idemo onda zajedno pronaći ono što nikada nije smjelo biti izgubljeno.

Na trenutak, oko Pukotine opet su se čula šaputanja, a onda se Nebo iznad njih raskolilo i iz tog raskola počelo se pojavljivati novo stvorenje – Ivrem. Stvorenje rođeno Između Vremena, njegovo obličje stalno varira i mijenja se: malo je čovjek, malo je ptica, a ponekad kao da je blizanac Akseben …

Ivrem se polako spustio na tlo, Alantael ga je s nepovjerenjem promatrao, a njegovi Kavaliri primaknuli su se bliže riješeni djelovati istog trenutka kad dobiju signal Alantaela. Ivrem prema Pukotini ispruži svoja rukokrila, Akeben uoči da su tri Kriložiga u rezonanci s Pukotinom, a potom se pojavi Put kroz Pukotinu – svjetlosni hodnik koji vodi do Pečata Vremena.

Moramo ući u Pukotinu! Objasni Akseben, a Alantael odmah krene prvi praćen Kavalirima. Za njima krenu i ostali – ušli su u Srce onoga što prkosi Vremenu.