Kroz Tminu, iza Vrata bez Vjetra, stoji Sjena u obličju Nalaske ispred Alane i Divane, a pored nje lebdi Knjiga bez Riječi osvijetljena Dahom Svijeta. Nalaska gleda u Alanu, a nakon kraćeg proučavanja obrati joj se, ali sada joj je glas bio prijateljski, nekako topli i nježan:

Nisi došla, nećakinjo moja, zato što si izabrana, došla si … zato što pripadaš! Alana zbunjeno: Pripadam?! Kome to ja pripadam? Meni dijete, meni pripadaš. Ja sam Nalaska iz reda Praskajućih Plamenotkalaca, ja sam sestra tvojega oca, ja sam ti teta koju nisi upoznala.

Nastane Tišina koja je padala poput koprene Vremena, Divana napravi korak unatrag, a Alana zadrhti, ali ne od Straha, već od uzbuđenja: Kako … tata nikad nije o tebi pričao, samo je tužno spominjao da te je izgubio na Zapadnim Vratima, nakon podle izdaje na Bojnom Polju Vječnosti.

Nalaska se nasmije: Izgubio da, ali ne u Smrti, u Istini … u Istini koju sada opet grozničavo traži! Sada se umiješa Divana, koja kao da nešto o svemu tome zna: Vaš otac, Crveni Kavalir Blještećih, on je jedan od onih koji su potpisali zabranu spomena imena tvojeg …

Nalaska klimne glavom i doda: Da, nije imao Izbor. Tada nam nije bilo dopušteno primijeniti Magiju … mogli smo birati – odreći se Reda ili postati Izdajnici. Ja sam izabrala Plamen iznad Tišine.

Knjiga bez Riječi se otvori, prazne stranice stanu svjetlucati zlatnom svjetlosti, a onda počne ispisivati prvu rečenicu: Krv koja nije Krv – već je Pamćenje! Red mora izabrati – Istinu ili Tišinu … Alana opet malo zbunjena upita Nalasku: Zašto baš ja? Ova joj spremno odgovori: Zato jer ti nosiš oboje u sebi – Svjetlo i Tamo, Plamen i Mač … zato jer samo ti možeš otvoriti Vrata koja vode unatrag Vrijeme – ne u Prošlost, nego u ono što je zapravo moglo biti da je drugačije izabrano.

Divana upozori Nalasku: Ako Alana to učini Red neće preživjeti! Nalaska potvrdi: Da, neće, ali preživjet će Ono što dolazi nakon toga!