Nakon što su prošle kroz Vrata Magle, Akseben i njezine bake našle su se u Šaputajućoj Dolini - mjesto gdje je Vjetar šaptao kroz visoku travu, a tlo je titralo, kao da ispod nešto spava i diše ravnomjerno. Daleko, na horizontu blistala je Izgubljena Rijeka - mitska rijeka koju pronađu samo oni koji traže Istinu, međutim, nikada ne znaju koju to Istinu traže.

Rijeka nije tekla kao običan tok, tekla je gotovo suprotno od tijeka toka Vremena - sve što se ogledalo u vodi Izgubljene Rijeke odrazilo bi se onakvim kakvo je nekada bilo, ne onakvim kakvo je trenutno sada. Prijelaz preko rijeke čuvala su tri Čuvara: Žerok, Vidis i Dimokrila.

Žerok kamenog tijela i očima poput žeravice - Čuvar Prošlosti, Vidis od zvjezdane prašine satkan što vidi Istinu u svakoj Misli te Dimokrila biće s licem ogledala i krilima od dima koje postavlja pitanja koja nitko ne želi čuti. Žerok podigne ruku u znak zaustavljanja: Ako želite priječi rijeku morate znati dokazati što tražite!

Akseben upitno pogleda u svoje bake, Noćovrišta joj prva došapne: Nemoj odgovarati, prvo poslušaj rijeku što će odgovoriti. Nakon toga Tealana zamahne svojim Čaroštapom. Niti Svjetlosti spoje Nebo i Zemlju, a Aksebenin prsten otključa Vrijeme. Akseben klekne i potopi dlan lijeve ruke u vodu.

Pokažu se strašne slike: Noćurice spaljene u Strahu, Kavaliri pobijeni u Mraku ... Svijet izgubljen zbog Nerazumijevanja! Akseben ustane, uspravi se i odlučno odgovori: Ne tražim Moć, tražim Ravnotežu - tražim odgovor zašto su Ljubav i Strah postali neprijatelji!

Dimokrila zatreperi krilima od dima, a na njezinom licu pojavi se lice Akseben, ali nešto starije, ranjeno, ali odlučno i mudro ... Žerok rukom da znak za prolaz, a Vidis se nakloni. Slobodno prođi Dijete Vremena, tvoje Srce zna više nego što samo Vrijeme želi priznati. Progovori Dimokrila i nestane u dimu izmaglice.

Tijekom prolaska preko mosta Akseben je čula riječne valove kako joj pričaju o Drevnim i Starim Svijetovima, o Izborima koje su odabrali Davni ... Tako su nastavile dalje prema slijedećem Izazovu, sve dublje u Izgubljene Zemlje gdje ih je već čekao Šumski Sud sastavljen od bića koja prosuđuju Namjere, ne Dijela ...

Krajobraz se naglo promijenio, drveće je postalo više, krošnje gušće kroz koje se Svjetlost jedva probijala. Zrak je bio težak i gušći ispunjen zrelim mirisima zemlje, mahovine i neizrečenih misli ... To je bilo mjesto koje se naziva Zeleni Gaj Presude, šumarak u kojem se okuplja Šumski Sud.