Cenus se polako, uporno i sigurno probija svojim zrakama u Jamorup Ehodjeka, svjetlost obasja Alantaelov oklop i stane projicirati zlatne odsjaje na zidove i svodove Jamorupa. Kapljice vode kapaju u malena jezerca i čine savršene mirne krugove. Alantael se budi, a Divana već sjedi pored vatre i polako je podjaruje, kosu je splela u jednu jednostavnu pletenicu, a u rukama drži malu glinenu posudu s biljkama koje mirišu na Lamiu Peritu (athu. mentu) i oporboru (athu. smolu).

Alantael se rasteže i osmjehuje se: Prizor za buđenje dostojan samo Principata(athu. princ namjesnik, prijestol-nasljednik). Divana se okrene i upitno ga pogleda, a potom i progovori: Govoriš li ti to o Vatri, ili o meni, Principatu? Alantael skoči na noge i približi se te pogleda u posudu: O tebi, Vatra mi nikad nije bila tako lijepa! Divana se zbuni, obrazi joj se zarumene, skrene pogled i progovori:

Ja sam do sada bila uvjerena da si ti nekakav kamen – tvrd, hladan i bez osjećaja … a ti si zapravo … namjerno zatreperi očima i pogleda Alantaela skrivenim pogledom zjenica: … malo si previše literator za jednog Kavalira.

Alantael se glasno nasmije: Možda, ali probudim se i vidim tebe, izgledaš mi kao mitska borkinja jutros – uredna kosa, oštar pogled, bojim se da ćeš me natjerati popiti te tvoje čudne napitke, a tko zna što si mi u to sve stavila … Divana mu odlučno pruži posudu toplog napitka: Popij! Ljekovito je, hoću da ostaneš pozoran i skoncentriran do kraja dana … Alantael je prekine: Znači ostajemo zajedno još jednu Noć? Divana podigne obrve: Pij!

Alantael pogleda u tamni napitak i slegne ramenima: Sve za tebe! Otpije gutljaj i napravi grimasu, a Divana se nasmije glasno, bez sjene i tuge u očima, nekakva čarobna svjetlost blistala je u njezinim očima. Alantael nakon što je otpio još nekoliko gutljaja, uhvati ruku Divane i opet joj nježno poljubi prste: Ako mi svako jutro bude ovakvo, možda i preživim sve što me čeka.

Divana ozbiljnim glasom šapne: Sada je prekasno za nešto drugo, preživjet ćemo oboje ovo zajedno! Nakon toga oboje izađu iz zaklona Jamorupa, Cenus im odmah obasja lica, njih dvoje kao da osjećaju kako su sada oslonjeni jedno na drugo – Srcem jednako koliko i Snagom.