Pala je Noć nad Pustoprahom Haropusta, nečujno se Tama širi poput tinjajućeg vela, Stelari su oštri, a Zrnoprah svjetluca kao zrnca slomljenog kristalnog stakla. Divana i Alantael koračaju i hodaju pozorno, oprezno, polako, ali Tišina Pustoprahe varljiva je ... kroz mrak šapuću glasovi koji ne pripadaju živima.

U daljini se odjednom pojave svjetlosne točke, kao žarsijali, njišu se u tmini Noći ... polako prilaze, Svjetlost je hladna, modra, bez topline. Na Vidocrtu pojavljuje se mitska Karavana Noći. Karavana Noći je povorka (athu. kolona) Sjena zakrabuljenih (athu. krabulje su maske) prilika ispod kapuljača, a oči im svijetle poput svijeća koje drhte pod Erodahom.

Krabulje Noći iz Karavane Noći kreću se bez koraka, lebde tik iznad Zrnopraha i svatko od njih nešto nosi: Vidobraz, Veriniz, Zrnovrem, Visivrat, dio oklopa, kost … sve su to ostaci ostataka Izgubljenog Vremena. Izgubljeno Vrijeme drevna je priča zabilježena kroz jeku slomljenih Slavnih gradova iz doba kada je Potonulo Carstvo Nesikuta … to nije bio Prasak bila je to Tišina.

Divana malo prestrašena potraži ruku Alantaela nesvjesno i prošapće: Alantael, to nisu živi, to su Jekozvuci (athu. odjeci)! To su Duše Prokletih koji su pokušali hodati kroz Pustoprahu Haropusta bez odobrenja Žaokana … njihovi simboli urezani su u Kamenstup (athu. obelisk)! Alantael utješno mirno odgovori: Možda su to samo oni što su pali u Vremenu koje ih nije moglo pustiti. Tada se jedna od Krabulja izdvoji iz kolone, visoka i vitka, ogrtač joj vijori poput crnog Vatrodima, a u rukama ima Zrnovrem:

Vrijeme je stalo za one koji su ga izazvali! Vi! Vi ga nosite u sebi … Vas dvoje koračate između treptaja Vremena! Alantael i Divana ne shvaćaju odmah, ali tada primijete kako svaka Krabulja nosi obličje nekoga koga poznaju iz Prošlosti – vide lica i obličja vlastite Prošlosti, sumnji i njihove izgubljene inačice.

Divana opet zadrhti: Alantael, vidjela sam sebe onakvu kakva nikada nije voljela jer se bojala gubitka! Alantael pak se nadoveže: Ja sam vidio sebe onakvog kakav nikada nije oprostio čak ni sam sebi! Krabulja Noći opet ih vrati iz čuđenja u stvarnost: Prođite vas dvoje! Prođite ako smijete, ali zapamtite – tko korača između Svjetlosti i Tame mora biti svjestan da je to isti Dah. Istog trenutka Karavana Noći rasplini se u Zrnoprah, kao da je nikada nije ni bilo, a Erodah se smiri … Sjedinjenje Svjetla i Tame.

Kasnije te Noći, Noći Krabulja, Alantael i Divana već su pronašli bivak – uski kameni luk u dnu jedne Sipine u kojoj Zrnoprah stoji, A Tišina postaje sveta i blaga. Tu, pod Nebom, u noćnom bivku, sjede Alantael i Divana jedno pored drugog: Alantael drži Oštrosijek blizu sebe. Divana raširi prste iznad njegove šake, njezin dlan blago obasja njegov tamnoljubičastom bojom, a njegov dlan odgovori zlatno-bijelom bojom … dlanovi im se dotaknu, a boje se stope u srebrenu svjetlost.

Divana se osmjehne s olakšanjem: Sjena i Svjetlo! Oduvijek sam bila uvjeravana kako Sjena i Svjetlo ne idu zajedno … sada pak sam sasvim sigurna kako Sjena bez Svjetla ne može postojati! Alantael joj opet svojim odgovorom daje na važnosti: Bez Tame, Svjetlost je slijepa. Bez Tebe ja sam samo oružje bez cilja. Alantael se zagleda u oči Divane, oči koje su odražavale sjaj Stelara dalekih, ali i odsjaj Tame, duboke i tihe … U tom trenutku, dok je proučavao sjaj Divaninih očiju, on shvati kako je sve počelo padati u drugi plan: opasnosti, Čuvari, Prošlost, Proročanstva … važno je samo - biti s njom (athu. Divanom) u jedinstvu i zajedništvu!

Divana iznenada položi svoje dlanove na Alantaelove grudi tamo gdje je Srce, Alantael uzvrati polaganjem svojih dlanova na njezine obraze. Odjednom, njihove aure se spoje, Svjetlost i Tama formiraju prsten koji ih okruži svjetlucavim Zrnoprahom koji stane lebdjeti oko njih.

Tog trenutka Vrijeme je stalo! U zraku se pojavi poznati znak spirale – mitski simbol za Ravnotežu Svijetla i Tame. Iz spirale čuje se tiha glazba koja postaje sve glasnija – bila je to Melodija Nineba: Mir – Pomirenje – Sklad! Divana opet tiho šapuće: Alantael, osjećam kako nas Nebo sluša … kao da je Nebo čekalo cijelu Vječnost na nas! Alantael se nadoveže: Neka nas onda čuje, neka nas sluša … jer Ako Svjetlo i Tama mogu postati jedno – onda naš Svijet još uvijek ima Nadu!

Nakon njegovih riječi, njihove aure se stope jedna s drugom, zrak postane čist, bistar … kao kad sviće Zora. Bila je to davno prije zaboravljena Zora Osvita Vremena – bio je to mitski Otisak Zore!