Lanošuma se polako gubi iza njih, krošnje su sve rjeđe, tlo postaje sve sušnije, miris oparjantara zamjenjuje teški dah vreline. Poput mora Zrnopraha koji se leluja ispred njih pruža se Haropust – beskrajno prostranstvo crvenog i zlatnog Zrnopraha što svjetluca kao da gori pod zrakama Cenusa.

Na samoj granici Šume i Pustoprahe stoji obelisk po kojem su ispisani drevni slovožigovi koje Alantael i Divana ne prepoznaju. Divana ipak prepozna jedan simbol: To je znak Žaokana, Čuvara Pustoprahe, ali on je nijem i ne govori riječima već olujama! Alantael se nadoveže: Ako ne govori riječima, možda govori iskušenjima.

Iznenada se pokrene Erodah, zrak postane vreliji, a Zrnoprah stane šumjeti kao val vode. Na Vidocrtu se kovitla vrtlog Svjetlosti i Finopraha (athu. prašina). Iz tog kovitlaca stane se oblikovati silueta – visoka, ogrnuta plamenim ogrtačem s krilima od Prahodima i Zrnopraha.

Glas poput grmljavine odjekne Pustoprahom Haropusta, duboko, kroz tlo, ali i kroz kosti: Dvoje iz Svjetlosti kroče u Dom Zrnopraha! Bezvremenski Izvor dao vam je znanja, ali ne i Snagu! Ovdje, u tišini Vatre, spoznat ćete granice onoga što jeste!

Zrnoprah zatrpava noge Alantaelu i Divani, Nebo se mrači, kao da se sam Cenus povukao iz Straha. Žaokan i dalje grmi: Pitao sam Erodahe Pustoprahe tko ste vas dvoje! Oni su mi šaptom odgovorili – Nositelji Vremena! Ako je to Istina onda ponesite Vrijeme kroz Oluju Pustoprahe i preživite … Ako pak to nije Istina, neka vas Zrnoprah proguta i izbriše vaša imena iz Sjećanja Vremena!

Vjetar se podiže do neslućene snage, Zrnoprah reže kožu, para odjeću i zasljepljuje, oči suze, disanje postaje nalik borbi. Divana pokušava prizvati Magiju Vode, ali svaka kap ispari prije nego dotakne tlo. Divana kroz suze vrišti pokušavajući nadglasati Oluju: Ne mogu! Sve se pretvara u Dimoprah! Alantael joj stisne dlan: Ne prizivaj Vodu – prizovi mene! Magija ne mora biti Sila – možda može biti volja! Alantael još čvršće stegne ruku Divane i povuče je u samo središte Oluje Zrnopraha. Zrnoprah stane kovitlati oko njih dvoje, ali tamo gdje se njihove ruke dotiču ne može prodrijeti – nastaje mali prostor u koji Zrnoprah ne može prodrijeti.

Upravo u taj mali prostor Alantael gurne Divanu i progura se za njom te se odjednom nađu izvan Oluje Zrnopraha. Žaokan se pojavi opet, ali ovaj puta manji i svjetliji, blještav i dalje gromoglasan: Uzmite, ponesite ovo moje Sjećanje, kad budete u opasnosti pustite to zrnce Zrnopraha na tlo i ono će Vas zaštititi! Budite pozorni i zapamtite – ono što Zrnoprah čuva ne vraća se natrag!

U rukama Divane nađe se kožna vrećica sa Zrnoprahom, ona klimne i tiho progovori: Zrnoprah pamti Vječnost … ali i Smrt! Alantael, ovo nije samo dar – to je novo Iskušenje! Alantael je pokuša utješiti: Mi imamo Svjetlu i Vatru, nećemo se tako lako predati i podlijeći Iskušenju!

U daljini, na Vidocrtu, nešto bljesne – ne Svjetlost, već Sjena koja se kreće u suprotnom smjeru od Erodaha Pustopraha. Divana prošapuće: Ta Sjena, ne pripada Svijetu Poznatome! Alantael je opet želi utješiti: Možda je to ono na što nas je pokušao upozoriti Bezvremenski Izvor!