Tajnovito mjesto u srcu Šume Lanošume, mjestu na kojem se Vrijeme zaustavlja, a Duše se ogledaju u vlastitoj Sudbini zove se Bezvremenski Izvor.

Kako ulaze sve dublje u Lanošumu, Alantael i Divana, Šuma se sve više stišava, zrak postaje gušći, slađi i ljepljiv, a mirisno lišće kao da šapuće neke drevne davno prije zaboravljene molitve. Svjetlost staze koju im je Rogopar pokazao sada postaje nekako mekša, plavkasta, poput lunosrebra (athu. svjetlost Lunara) zarobljenog u vodi. Iznenada šuma prestaje, otvara se velika travnata čistina.

Usred tog travomora (athu. livada) jezero mirne površine, savršena mirnoća malog jezera beskrajnog odraza. Površina se ne pomiče ni pod naletom Erodaha, kao da to jezero ne pripada ovom dijelu Svijeta Poznatoga. Voda svijetli iznutra, ne od Cenusa, već od vlastitog Vremena ...

Na obalama nema kamenja, već su to kristali nalik staklu, a između njih cvate Stalnomodra (athu. moguće potočnica) s cvjetovima koji nikada ne venu - srebreno-modri, s kapima rosovode svjetlucaju kao udaljeni sitni Stelari. Svuda okolo u zraku lebdi osjećaj vječnosti - nema ničega što podsjeća na zaborav.

U sredini jezera, jedva vidljiv, stup svjetlosti koji se uzdiže nebom pod oblake, nestaje među krošnjama, kao da je to ono mitsko mjesto gdje se Nebo dodiruje s Prošlosti, Sadašnjosti i Budućnosti ... Divana zastane na obali i progovori: Osjećam ... kako Vrijeme ovdje diše, ali ono ne teče ono ovdje stoji! Osjećam da ova rosovoda zna našu priču ... Alantael se brzo nadoveže: Možda nas voda promatra poput ogledala kad se u njega zagledaš duboko.

Istog trenutka, kada su Alantael i Divana prišli vodama jezera, one se iznenada pokrenu i na površini se pojave slike: Divana kao dijete u naručju Noćovrište, Alantael kleči iznad ranjenog brata kojem ne može pomoći, a onda Sjena Djeteta obasjana zlatnim sjajem hoda po površini vode na kojoj ne ostavlja tragove.

Divana šapne Alantaelu: To dijete! Dijete me gleda ... ja ga osjećam, ali ga ne prepoznajem! Alantael odgovori: Da, ja osjećam kako od mene traži zaštitu, nikad ga do sada nisam vidio. Tada se vode jezera razdvoje i progovori nepoznati glas, glas stari, ali blagi, glas što podsjeća na mješavinu Erodaha i Sjećanja dalekih:

Vidjeli ste Ono što dolazi! Još ne razumijete, ali Dijete koje hoda bez Sjene je Dijete koje će spojiti Vrijeme. Nemojte sada tražiti odgovore - čuvajte i pazite jedno na drugo i ne zaboravite na Sjenu Noktauma koja se nadvija nad vas dvoje. Voda se smiri, ostanu samo Alantael i Divana, Divana se privije uz Alantaela koji je zagrli - ali u vodi više nema odraza ... čak ni njih dvoje zagrljenih!

Divana sklopi oči: Bezvremenski Izvor nije nam pokazao Ključ jer to nije Budućnost! Pokazao nam je ono što moramo postati! Alantael gleda u daljinu prema Vidocrtu (athu. horizont): To Dijete! ... kad ga sretnemo, morali bi znati ... taj njegov pogled ja ne mogu zaboraviti!

Udaljena rika Rogopara, sada dublja, sporija - znak kako ih nova staza čeka! To je staza koja vodi prema granici Pustopraha i Šume ... Tamo trebaju spojiti Svjetlo i Tamu.