U kamenitom oštrom usjeku, u podnožju Vrištokrešta, cesta se odjednom razdvaja i nastavlja s dvije manje i uže staze. Prva staza je ona koja vodi prema sipinama Haropusta, opasnim krajevima Žaokana, a druga staza vodi u gustu tajnovitu šumu Lanošumu, šumu koja je prožeta i obavijena vječitom Maglodimom, šumom koja miriše na Iglodrvo i Oparmed (athu. to bi trebalo označavati planinski bor i njegovu jantarnu mirisnu smolu).

Obije staze su tihe, ali na svakoj osjeća se nazočnost Čuvara, Žaokana i Rogopara. Alantael na raskršću stane, gleda u oba smjera, razmišlja okrene se Divani: Žaokanov put je kraći, pa ako krenemo preko Haropusta bit ćemo brži i stići prije do nemirnih granica Sipihare.

Divana se približi stazi koja je vodila kroz Lanošumu: Kakvu ćemo cijenu platiti? Put kroz Haropust iziskuje snagu, znoj i možda krv. Rogoparov put je možda duži, sigurno je i sporiji, ali dat će nam vremena potrebnog za potpuno razumijevanje onog što nas čeka na nemirnim granicama.

Alantael samo slegne ramenima, pogleda Divanu i mirno progovori: Što nam je važnije – brzina ili sigurnost. Divana nervozno prstima prebire po svom Vratovisu, osjeća kako se Sjena u njoj opet probudila, ali blizina Alantaela ulijeva joj odlučnost. Nakon nekoliko trenutaka tišine ona progovori:

Ako odaberemo Žaokana riskiramo lutanje i gubljenje u vatri i kamenu Sipina. Ako pak odaberemo Rogopara, ja osobno riskiram mogućnost u kojoj će Sjena u meni ojačati … Lanošuma će nahraniti Sjenu i ono što je u njoj samoj skriveno … ja nisam sasvim sigurna, nisam spremna odlučiti. Alantael joj zaštitnički položi ruku na rame: Ne biraš sama, biramo zajedno. Nećemo izabrati put kojeg se plašimo, izabrat ćemo onaj na kojem možemo biti zajedno.

Divana je dugo gledala u Alantaela, cijelo to vrijeme njezine oči su blistale pod svjetlom Cenusa koji se malo po malo probijao iz lebdoneba (athu. oblaka). Na kraju ona klimne glavom i pogled uputi prema Lanošumi: Idemo onda putem Rogopara! Ako se već moram suočiti sa Sjenom onda neka to bude dok si ti uz mene.

Alantael joj uz osmijeh stisne jače ruku koju cijelo vrijeme dok je ona odlučivala nije puštao: Ako je to tvoj izbor, onda idemo kroz šumu! Čim su zakoračili među sjene krošnji stabala iz dubine šume začula se rika, zov Rogopara, nekako tih, ali jasan i razgovijetan – znak da je njihova odluka prihvaćena.