Jutro je svanulo odjednom, rub Noćošume je blistao od Maglodime koja se još uvijek zadržavala među stablima Hrastibora dok se Cenus polako probijao kroz lišće. Njih dvoje stoje kod Kamenkruga, na mjestu gdje su Noć prije bili zajedno s čuvarima Vremena. Atmosfera je vrlo tiha, gotovo sveta ...

Divana je prstima dodirivala kamen drevnog Kamenkruga: Osjećam da ovo neće biti baš lako, ne znam što će se dogoditi ... niti koliko toga zapravo možemo izgubiti. Alantael joj priđe bliže i toplim glasom pokuša je smiriti: Sve što izgubimo vratit ćemo zajedno, a ono što ne uspijemo vratiti - izgradit ćemo skupa ponovno. Divana ga pogleda, u njezinim očima primjetna je nekakva borba - između straha, tuge i želje za vjerovanjem u najbolji ishod:

Zašto ti je tako lako vjerovati? Ja za razliku od tebe vidim prijetnju, sjene i opasnost. Alantael nježno položi svoj dlan na njezin obraz: Nije mi lako, zato biram tebe, pa kad te pogledam sve drugo nestaje. Divanine oči sada jače zasvijetle, ramena joj se opuste, Maglodima se u nekakvom krugu povlači od njih dvoje, Divana zakorači korak prema Alantaelu - mali korak ali dostatan.

Divana šapne: Ako sada stanem možda se nikada više neću usuditi ... Alantael klimne i približi joj se, njihova čela se dotaknu, oboje zatvore oči ... Nastane trenutak u kojem nema žurbe, nema strasti, samo tišina i spori pokreti koji potraju dok se njihove usne napokon ne pronađu i spoje u poljubac. Poljubac je blag, gotovo stidljiv, ali u tom poljupcu Divana više ne osjeća Sjenu u sebi - samo nježan i sladak mir.

Nakon poljupca Divana se glasno nasmije: Ovo je sada prvi put kako ne osjećam strah. Alantael se također osmjehne i mirno progovori: Onda krenimo odmah, prije nego te Svijet opet podsjeti na Strah! Divana uhvati Alantaela za ruku, a taj jutarnji poljubac kao da je postao njihov tajni zavjet - sve kroz što će prolaziti i za sve što tek dolazi bit će zajedno.

Dok su se tako kretali uskom šumskom stazom, oboje stanu osjećati kako se nešto neprijateljsko skriva iza stabala. Doista, na njih vreba čopor nekakvih prikaza, nekakva stvorenja između duhova i stvorova koji kao da su nastali iz Sjene koju Divana nosi u sebi. Šuma je sve gušća, Svjetlo se gubi, a Tama je sve mračnija, sve neprirodnija ...

Odjednom Alantael brzo izvlači Oštrosijek: Dolaze sa svih strana! Ako nas okruže ... Divana ga prekine odlučno: Neće! Neće dok sam ja s tobom, a ti sa mnom! Podigne ruke, a prsti joj zasvijetle nitima svjetla. Iz mraka šume iskoči prvo stvorenje - nekakvo svo iskrivljeno, izduženo, a oči mu žare crvenim plamenom ... Alantael ga dočeka Oštrosijekom, a Divana istodobno izgovori zaštitnu bajalicu.

Udar Oštrosijeka i zraka Svjetla iz Divaninih ruku pogode Stvorenje istodobno - stvorenje nestane u vatri i oblaku vatropraha ...