Ispod starih krošnji Kruhodrva, na samom rubu Doline Gajodrva, Nebo je posuto Stelarima, Alantael i Divana sjede jedno pored drugoga, sada mnogo bliže jedno drugome. Vatra im se ugasila, a njih dvoje i dalje sjede, umorni, ali budni. Teška Tišina ih okružuje, ali nije to neprijatna Tišina – više ta Tišina nalikuje mirnom dahu Svijeta koji očekuje Oluju.

Alantael progovori prvi: Zašto su nas Čuvari spojili, kuda su nas to uputili i kamo će nas sve ovo odvesti … put je dug, što nas još očekuje … Divana ga pogleda i blago se osmjehne: Kavaliru, put je dug, ali pravo je pitanje – s kim dijeliš taj put.

Okrene se sada Alantael cijelim tijelom prema Divani: Nikada nisam ni pomislio na ovo što ću ti sada priznati – sretan sam i baš mi je nekako drago što taj dugi put dijelim s tobom. Divana ne odgovori odmah, ali svojom rukom dotakne ruku Alantaela.

Njezin dodir bio je nježan i topli, Alantael osjeti kako mu Srce ubrzava ritam otkucaja, kao da mu cijelo tijelo odgovara na tu njezinu gestu dodira. Divana sada progovori: Znaš, Svjetlonošo, Sjena u meni nikada do sada nije bila ovako tiha i mirna … večeras kao da miruje, kao da i ona osjeća da sam … da sam na pravome mjestu.

Alantael snažno, ali dovoljno pozorno i nježno privuče Divanu bliže k sebi: Ako te Sjena ikada samo i poželi povesti na Tamnu stranu, samo me pogledaj i bit će to dovoljno kako bih te podsjetio da nisi sama. Divana nasloni glavu na njegovo rame i zatvori sanjivo oči.

Opet zavlada Tišina, ali ovaj put je ta Tišina ispunjena zajedničkim disanjem njih dvoje, nekom toplinom u kojem oboje osjećaju kako više nisu sami. Alantael otkopča svoj ogrtač i njime zaogrne Divanu, a ona nježno poljubi njegovu ruku, ne strasno, već zahvalno, ali i s jasnim znakom kako će ga ovaj put pustiti još bliže, bliže nego ikada prije.

Kad sve ovo, ova potraga i putovanje, prestane … možda ti na kraju pokažem tko sam stvarno … Tiho šapne Divana, a Alantael se uz osmijeh nadoveže: Možda ne trebaš baš čekati kraj … ja tebe već vidim Divana. Tu Noć, Noć Svile, zaspali su jedno uz drugoga ogrnuti ogrtačem, ne iz straha, jednostavno iz neke potreba jedno za drugim i tako ih je iznenadila Zora – umotane u ogrtača odmorne i spremne za kretanje u novu potragu.