Na rubu Noćošume, Maglodima se povlači obalama Brzotoke, Dolina Rastibora kao da diše ... Nebo je olovno i sivo, a doba dana je nemoguće odrediti - niti je Zora, niti je Sumrak! Alantael čvrsto stoji na Spojobalu preko Brzotoke, lijeva ruka mirno počiva na Oštrosijeku, desnom se oslonio na upornjak Spojobala. Odjednom krene mirno preko Spojobala, koraci i oklop mu odzvanjaju dok prilazi drugoj obali ...

Starac Vrijeme sjedi na kamenom obelisku što opominje sve putnike koji izlaze iz Noćošume kako ulaze u Kraljevstvo Svjetla, u prostor koji nadziru Svejtlonoše. Ogrnut ogrtačem istkanim od srebrenih niti, koje se presijavaju i svjetlucaju odbljescima prošlih, ali i budućih dana, Starac žmirka i trepće očima koje ne izgledaju starački - to su oči koje su duboke, kao da u njima stanuje Vrijeme osobno.

Kavaliru Svjetla, Alantael te zovu prijatelji i neprijatelji, koraci tvoji odzvanjaju i dovode te do raskršća koje ne možeš zaobići, dovode te k meni! Ispred tebe nije samo put, ispred tebe je odluka koja može promijeniti tok Svijeta Poznatoga ... Znaš li ti uopće što tražiš i jesi li svjestan cijene koju moraš platiti, ako to pronađeš?

Alantael gleda Starca ravno u oči, osjeća težinu njegovih riječi, pa ipak progovori: Znam da je ovo moj put, ako je cijena moj pad i život, platit ću, ako pak je cijena Svijet Poznati ... pronaći ću način kako ga spasiti! Starac Vrijeme se smješka, gorko, ali klima glavom i odgovara: Hrabar si Kavaliru, ali hrabrost je mač s dvije oštrice! Svjestan si da dolazi doba Sjena ... Stvorenja koja se bude izvan mojeg dosega (athu doseg Vremena) neće štedjeti ni kamen ni krv. Taj mač koji stiskaš neće ti biti dovoljan!

Alantael ostane miran, čvršće stegne dršku Oštrosijeka i mirno progovori: Ako mi moj mač nije dovoljan, onda me nauči ono što čelik ne zna! Nauči me kako prepoznati ta Stvorenja prije nego što ona progutaju Svjetlo ... Starac Vrijeme rukom pokaže Alantaelu neka sjedne, a potom svojim štapom zaokruži krug u tlu, a u njemu se odmah pojave slike Vremena - srušeni gradovi, carstva u plamenu, oluje ledenog carstva ... Tvoj neprijatelj nema samo jedno lice. Prokušat će te u Zrnoprahu, u Vodokapima ... u Srcu! Čuvaj se te treće kušnje - ona neće doći izvana, ona je u tebi!

Alantael mirno upita: Ako ipak padnem, hoće li netko ustati nakon mene? Sada se Starac Vrijeme glasno nasmije, glas i smijeh mu odzvanjaju poput zvona: Ona već korača u tvojim Snovima, a njezino Vrijeme tek dolazi, ali ti si Kovač njezine Sudbine, bez tebe ni Ona neće moći ustati! Nemoj gubiti Nadu, bez tebe sve će biti izgubljeno!

To izgovori i stane nestajati u izmaglici vlastitog Vremena, a Alantael začuje šapat: Tri puta moraš posrnuti i tri puta ustati - četvrti put više nećeš biti sam!