Život bez prividnih uporišta
Spremnost da ostanemo otvoreni prema onomu što nas plaši slabi naše navike
izbjegavanja.
Na taj se način vezanost uz ego preispituje i počinje slabiti.
„Mjesta koja vas plaše“, Pema Chödrön
Život je tijek, koji se kreće po valnim zakonitostima.
Život je oktava u kojoj vaki ton, svaki val, ima svoje vrhove i doline.
Svijetla i tamna mjesta; I ona
između.
I kao takav čini smislenu cjelinu i kontinuitet.
Ništa nije ni ispravno, ni krivo.
Sve je takvo kakvo jest i razumijevanje toga svjesnom promatraču omogućava sve svjesnije sudjelovanje u daljem razvoju, prijelaze u više oktave postojanja i zbivanja.
To za čovjeka u svakom ovdje i sada podrazumijeva stalnu promjenu pozicije,
odnosno nemanje prividno čvrstog uporišta, to jest ne traženje uporišta ni na jednoj prolaznoj točki vala.
Ego je u tom smislu samo zamišljeno neovisno postojanje jedne točke, jednog dijela u valnom kretanju koji je u svojoj biti promjena do ispunjenja ciklusa, pune oktave.
Jedino uporište svega je sam izvor vala, nepokretno vječno svjetlo.
Ono je uzrok i cilj, ishod i kraj kretanja.
Ono je ljubav, ili božanski izvor iz
kojega sve nastaje i komu se sve vraća.
Da bi se njegov plan razvijao i odvijao harmonično u skladu s početnom idejom
potrebno je dobrovoljno sukretanje s valnim tijekom.
To jest apsolutna protočnost koja nije moguća ako postoje energetske zapreke,
strahom blokirana mjesta.
Zato se ta nepristupačna mjesta također moraju osvojiti svjetlom svijesti.
Otuda poziv i savjet - idi na mjesta koja te plaše.
Jer strah upravo krije tvoj sljedeći korak.
Zatvorena čudovišta u ormaru rezervoari su zarobljene energije.
Strahom čuvana skladišta uvjerenja, predodžbi, očekivanja – zabluda.
Sukretanje znači bezuvjetnu otvorenost.
A bezuvjetna otvorenost znači i u
trenutcima ispunjenim osjećajima usamljenosti, straha, tuge i bilo koje
kombinacije neugodnih osjećaja ne bježati, ne vraćati se u panici natrag, kao
da si vidio uski vatreni obruč ispred sebe.
Ne bježati u poznato stanje, znači
ne zatvarati se; jer upravo smo tada pred mogućnošću sagorijevanja jednog
starog obrasca i rađanja nečeg novog, prelaska u novo stanje.
A da se taj vatreni obruč sastoji od imaginarne priče imaginarnog ja, koja se samo uslijed ponavljanja čini stvarnom, to je tek vidljivo nakon susreta s neugodnošću u svjesnoj prisutnosti.
Na taj način prolaziš kroz nju kao kroz vatreni obruč koji nestaje.
Dovođenje te prisutnosti u sva iskustva je otvaranje zračenju same božanske ljubavi koja postupno sve prožima.
Transcendencija ni jednog stanja nije moguća bez nje, to jest bez svjesnog
prolaska kroz njega.
Takvi trenutci, ili razdoblja, se u početku čine kao međuvrijeme između dvije
scene u teatru, vrijeme kada se mijenjaju kulise i u kojima ostaješ na samo s
prazninom i kaosom.
Tada moraš pustiti sjećanje na staro da se slegne ne stvarajući na temelju njega očekivanje onoga što slijedi, ne ispunjavajući tu prazninu čak ni vjerom, ni nadom, pa ni ljubavlju, koje bi bile povezane sa starim.
Što više starog zraka izdahneš možeš udahnuti više novog, svježeg.
Ako sve izdahneš, sve će biti novo.
Bezuvjetna otvorenost nalik je smrti u tim trenutcima.
I s vremenom, koje se sve manje doživljava kao vrijeme, jer otpor promjeni slabi, a jača svjesna prisutnost koja je veza s nepromjenjivim svjetlom,
mijenja se i doživljavanje različitih scena kao i njihove izmjene.
Život se doživljava kao puno skladniji ples.
Baš zato što se uporište ne traži u
valovima, na uzburkanoj površini zbivanja, jer je osviješteno jedino stvarno
uporište u dubini postojanja, ispod svih promjena.
Korak po korak.
Iz iskustva u iskustvo.
Nekada u blagom i strpljivom bivanju sa sobom, nekada u odlučnom i
nemilosrdnom odsijecanju nepotrebnog.
U skladu s impulsom iz nepomične
unutarnje tišine, izvorne ljubavi, u kojoj je sadržan cijeli plan, cijela oktava razvoja i vječno uporište života.
Sve što trebaš je u tebi, iako ti uvijek vidiš samo prvi sljedeći korak; koji prije ili kasnije moraš napraviti, ne znajući kako će on točno utjecati na sljedeće.
Ti si kao hodočasnik koji je iz daljine vidio dvorac na stijeni pod oblacima i
uputio se prema njemu.
Prošao je put dolinom koji vodi do njega, zastao u njegovim velikim vrtovima u podnožju i skoro odustao od penjanja.
Ali pogled u visinu ga privlači kao magnet i hodočasnik ipak prilazi stijeni.
I sada stoji u samom podnožju među lavljim šapama i gleda strmi i uski put prema gore.
Onda spušta pogled i stupa na prvu stepenicu.
Kreće prema gore još uvijek ne znajući
da je prvi korak i posljednji.
Da više nema povratka;
Da će možda puno puta zastati, da će mu se zavrtjeti u glavi, da će mu se učiniti da gubi dah i tlo pod nogama, ali da će se popeti do vrha.
Ili to možda više nećeš biti isti on?
Napisala Eloratea
.
Jer strah upravo
krije tvoj sljedeći korak. Zatvorena čudovišta u ormaru rezervoari su
zarobljene energije. Strahom čuvana skladišta uvjerenja, predodžbi, očekivanja
– zabluda.
Sukretanje znači bezuvjetnu otvorenost. A bezuvjetna otvorenost znači i u
trenutcima ispunjenim osjećajima usamljenosti, straha, tuge i bilo koje
kombinacije neugodnih osjećaja ne bježati, ne vraćati se u panici natrag, kao
da si vidio uski vatreni obruč ispred sebe. Ne bježati u poznato stanje, znači
ne zatvarati se; jer upravo smo tada pred mogućnošću sagorijevanja jednog
starog obrasca i rađanja nečeg novog, prelaska u novo stanje. A da se taj
vatreni obruč sastoji od imaginarne priče imaginarnog ja, koja se samo uslijed
ponavljanja čini stvarnom, to je tek vidljivo nakon susreta s neugodnošću u
svjesnoj prisutnosti. Na taj način prolaziš kroz nju kao kroz vatreni obruč
koji nestaje. Dovođenje te prisutnosti u sva iskustva je otvaranje zračenju
same božanske ljubavi koja postupno sve prožima.
Transcendencija ni jednog stanja nije moguća bez nje, to jest bez svjesnog
prolaska kroz njega.
Takvi trenutci, ili razdoblja, se u početku čine kao međuvrijeme između dvije
scene u teatru, vrijeme kada se mijenjaju kulise i u kojima ostaješ na samo s
prazninom i kaosom. Tada moraš pustiti sjećanje na staro da se slegne ne
stvarajući na temelju njega očekivanje onoga što slijedi, ne ispunjavajući tu
prazninu čak ni vjerom, ni nadom, pa ni ljubavlju, koje bi bile povezane sa
starim. Što više starog zraka izdahneš možeš udahnuti više novog, svježeg. Ako
sve izdahneš, sve će biti novo.
Bezuvjetna otvorenost nalik je smrti u tim trenutcima.
I s vremenom, koje se sve manje doživljava kao vrijeme, jer otpor promjeni
slabi, a jača svjesna prisutnost koja je veza s nepromjenjivim svjetlom,
mijenja se i doživljavanje različitih scena kao i njihove izmjene. Život se
doživljava kao puno skladniji ples. Baš zato što se uporište ne traži u
valovima, na uzburkanoj površini zbivanja, jer je osviješteno jedino stvarno
uporište u dubini postojanja, ispod svih promjena. Korak po korak. Iz iskustva
u iskustvo. Nekada u blagom i strpljivom bivanju sa sobom, nekada u odlučnom i
nemilosrdnom odsijecanju nepotrebnog. U skladu s impulsom iz nepomične
unutarnje tišine, izvorne ljubavi, u kojoj je sadržan cijeli plan, cijela
oktava razvoja i vječno uporište života.
Sve što trebaš je u tebi, iako ti uvijek vidiš samo prvi sljedeći korak; koji
prije ili kasnije moraš napraviti, ne znajući kako će on točno utjecati na
sljedeće.
Ti si kao hodočasnik koji je iz daljine vidio dvorac na stijeni pod oblacima i
uputio se prema njemu. Prošao je put dolinom koji vodi do njega, zastao u
njegovim velikim vrtovima u podnožju i skoro odustao od penjanja. Ali pogled u
visinu ga privlači kao magnet i hodočasnik ipak prilazi stijeni. I sada stoji u
samom podnožju među lavljim šapama i gleda strmi i uski put prema gore. Onda
spušta pogled i stupa na prvu stepenicu. Kreće prema gore još uvijek ne znajući
da je prvi korak i posljednji. Da više nema povratka; Da će možda puno puta
zastati, da će mu se zavrtjeti u glavi, da će mu se učiniti da gubi dah i tlo
pod nogama, ali da će se popeti do vrha. Ili to možda više nećeš biti isti on?
Napisala Eloratea
bglavac
edin.kecanovic
