Iza maske straha



 

Život mog tijela, priča o ja,
maska je koja se raspada u komade i mrtvac iza maske uskrsava i ustaje.

Lažno ne može izdržati oštri mač samoispitivanja, koncentrirano svjetlo duha, koje u žiži uma i srca pali vatru,
u kojoj sve počinje gorjeti – sve strukture laži iz straha građene;

Straha da postoji svijet iznad i izvan;

Straha da je na snazi nemilosrdni zakon koji je izvan;

Bog koji je izvan.

Ko zna koliko star i dubok je sav taj strah?

Strah odvojenosti od bitnoga, od središta;

Strah od beskrajnog kruženja po periferiji besmisla;

Strah od izgubljenosti i napuštenosti u velikom mraku;

Strah koji je oduvijek sprječavao slušanje unutarnjeg glasa i tjerao na pokoravanje vanjskom u raznim oblicima.

Strah koji je davao prednost neautentičnom nad autentičnom, tobožnjem nad stvarnim.

Strah koji je ljubav uvijek ostavljao negdje u daljini, u apstrakciji, u magli, u snovima, mitovima i legendama.

Strah koji je krao slobodnu energiju i skladištio je negdje iza mnogostrukih
brava.

Strah koji se mogao svuda provući i svuda ostavljao potomstvo – malih i velikih strahova, široki spektar fobija, briga i bojazni.

Strah od svega što jeste i nije.

I na kraju strah od kraja i konačni strah od konačne pobjede tame nad svjetlom.

Hraneći tako sebe samog.

Neprekidno opravdavajući vlastito postojanje, vješto krijući svoju neopravdanost.

Odjednom, besmislen i neodrživ - gori noćas.

I dio po dio maske izgara;

I vječnu, sputanu stvarnost - Istinu, Svjetlo, besmrtnu dušu, i kako god smo to zvali, dok smo još ne znajući masku nosili - oslobađa.

Napisala Eloratea

http://www.val-znanje.com