Vjera, nada i ljubav

Vjera, nada i ljubav su (još uvijek) duboko utisnuti pojmovi u čovjekovoj svijesti, pogotovo u zapadnom kršćanskom svijetu, bez obzira da li je netko u direktnoj vezi s kršćanstvom kao religijom, ili ne.

Stoga se vrijedi pozabaviti njima i vidjeti imaju li dublji značaj u smislu spoznaje i duhovne evolucije ljudskog bića, ili su tek programi za kontrolu mišljenja i ljudskog ponašanja.

Vjera – vjera u boga, vjera u drugog čovjeka, vjera u život, vjera u…

Odakle potiču sve ove vrste vjere?

Imaju li nešto zajedničko?

Baziranje na krivoj pretpostavci postojanja malog, nesigurnog ja koje živi u neznanju i nesigurnosti, izgubljen usred iluzije vremena?

Nada – nada u nešto novo, bolje, svjetlije, ljepše… Za koga?

Za nekoga kome to sve očito nedostaje.

I kao vrhunac svega – ljubav.

Kao kruna svih želja, glavna nedostajuća, magična supstanca života.

Kako i zašto uopće život tolikog manjka, tame i nesigurnosti?

Polazišna točka percepcije je uvijek mali ja-svijet.

 

Potpuno zamagljen mislima i osjećajima, iznutra i izvana nametnutim identifikacijama. 

 

I u trenutku povremenog ili čestog očaja uslijed tmurne situacije - pojavljuju se vjera, nada i ljubav.

 

Kao lijepa obećanja.

 

Kao signali u noći ali uglavnom bez jasnog izvora i vidljivog smjera kamo treba krenuti.

Ali što ako vidimo da nema nikoga u središtu tog malog svijeta?!

Da je mali centralni „ja“ zamišljen, izmišljen, branjen i hranjen iluzijama.

Da ne treba umrijeti, niti treba bolji život, ni vjeru, ni nadu.

 

I da mu prava ljubav o kojoj mašta nije dostupna, niti će ikada biti, ni uz svu vjeru i nadu?

 

I sve to iz tako jednostavnog razloga.

Dakle, trebaju li nam zaista vjera, nada i ljubav?

Ili je dovoljno da se probudimo i nastavimo budni dalje putem?

Putem raščišćavanja magle iluzija; magle vremena - očekivanja, prisjećanja i iščekivanja.

 

Tu se onda možda i pojavljuje neka viša oktava ove trijade, koja ima drugačiju vibraciju i potpuno je u sebi zatvorena.

 

Ne očekuje ništa izvana i ne ostavlja prostora da bude upotrijebljena za manipuliranje i zarobljavanje;

 

Već je to jedan sklad života s duhom, s vodećim evolutivnim principom koji se osjeća kao sve veća sloboda i svjetlo i taj osjećaj u procesu razvoja može biti –možda - opisan tim riječima.

 

 Ali i ne treba, ne mora.

 

 

Napisala Eloratea

http://www.val-znanje.com