Svjetleća praznina

Dok sjediš i sjediš u tišini nastojeći proniknuti u prirodu uma, percepcije, stvarnosti i iluzije, iznenada zasvijetli ili gotovo zabljesne praznina, kao neopisiva istina;

Kao negacija oblika, formi, linija razdvajanja.

Ostavljajući iza nešto kao stihove:

„Najzad se ruke uhvate za trbuh
Da trbuh od smeha ne pukne
Kad tamo trbuha nema

Jedna se ruka jedva podigne
Da hladan znoj s čela obriše
Ni čela nema

Druga se ruka maši za srce
Da srce iz grudi ne iskoči
Nema ni srca

Ruke obe padnu
Besposlene padnu u krilo
Ni krila nema

Na jedan dlan sad kiša pada
Iz drugog dlana trava raste
Šta da ti pričam.“

Vasko Popa - POSLE IGRE

Napisala Eloratea

http://www.val-znanje.com