Bezvremenost ljubavi i duhovnog preobražaja

„Današnje vrijeme nije ni bolje ni lošije od bilo kojeg drugog vremena!

Današnji svijet je u svakom pogledu izraz onoga što današnji čovjek na zemlji treba proživjeti da bi se njegovo stoljećima održavano stremljenje prema vanjskome, prema krajnjim granicama vanjskoga, moglo ponovno preokrenuti, preusmjeriti prema unutarnjemu.

Ali pri tomu se taj preokret ne smije zamišljati kao masovni preokret!

Ono što je uistinu sposobno za preobrazbu bit će sasvim neprimjetno preobraženo.

I tako mi već danas stojimo usred preobražaja, dok većina misli da se i dalje ide u vanjskomu smjeru…“
B.Y.R. (Iz knjige „Der Weg meiner Schueler“, 1932. g.)

Slično se može reći i za današnje vrijeme, nakon skoro još jednog stoljeća, kada su znaci kraja jednog vremena u vanjskom stremljenju sve očitiji.

Oni koji u tihom preobražaju spoznaju sebe, pripremaju tako u tišini i uvjete za jedan novi svijet.

No „djeca svjetla“ spoznajući svoju bit spoznaju i da ova zemlja nikada neće biti „rajski vrt“ ma koliko mu se mogla približiti, to jest da nikada neće biti njihov istinski dom, već samo dio puta ka njemu.

Jer sile materije, nesvjesne sile, uvijek će po prirodi stvari u materiji vladati većinom i „djeca ovoga svijeta“ bit će u većem broju od „djece svjetla“.

Što ne znači ni da će „djeca svjetla“ u vanjskom svijetu, kakav god da je vidjeti neprijatelja, ni prokletstvo, već priliku da djeluju u skladu sa svojom prirodom, s ljubavlju prema svjetlu u sebi i svemu u čemu ga prepoznaju.

Nema tih vanjskih okolnosti, koliko god bile teške i bolne, koje čovjeka mogu onemogućiti da djeluje u skladu sa zakonima duha i da u skladu s njima radi na vlastitoj duhovnoj obnovi.

Za one koji u svom srcu, u svojoj duši osjećaju misterij djela i riječi velikog učitelja ljubavi čiji je zemaljski život završio na rimskom križu, znaju da nema te vanjske sile, zavjere, vidljivog ni nevidljivog oružja, koji se mogu mjeriti sa snagom svjetla koje se širi kada se zapali vatra istinske ljubavi.