Duševna dvostrukost

 

„Dvije duše stanuju u mojim grudima“, Goethe, Faust

 

Goetheova rečenica nije samo pjesnički izraz čovjekove povremene rascijepljenosti u određenim trenucima i situacijama, već izraz najdublje, fundamentalne, dvostruke prirode trodimenzionalno očitovanog ljudskog bića.

Njegove dvostruke duševnosti, smrtne i besmrtne, animalne i duhovne.

Sam duboki uvid u vlastito stanje već ima određeni oslobađajući učinak na paralizirane vječne snage, propuštajući prve zrake svjetlosti na ružin pupoljak prvobitne, božanske-ljudske duševnosti.

Prvi blagi dodir svjetla, prvi unutarnji pogled na nježni cvijet koji nije ništa drugo nego vlastito biće u nerazvijenom potencijalu, prvi miris njegova cvjetanja i otvaranja, morao bi svako neokamenjeno srce povesti nepovratnim putem predaje i brige za ovo krajnje suptilno biće.

Pružanje zaštite i hrane tom razvijajućem, dragocjenom biću trebao bi biti glavno nastojanje svakog, još uvijek živog, ljudskog srca.

To je proces božanske preobrazbe, odumiranja stare duševnosti i njene sublimacije u novu dušu.

I zato se u gnostičkim evanđeljima o duši uvijek pojavljuje ta dvostrukost, Marije-Magdalene, Pistis-Sofije.

Jer govore o preobražaju iz života u tami u život u svjetlu, čistom svjetlu, primordijalnoj, transparentnoj materiji.

O napuštanju 12 eona smrtne prirode i uzdizanju u 13. eon.

I to je preobražaj koji se odvija u etapama, od uvida do postupnog prolaza kroz područja različite gustoće, odnosno kroz sve luminozniju, lucidniju percepciju, sve veću duševnu jasnoću.

A da je to uopće moguće i to svakome „dobre volje“, tko u istrajnoj predanosti njeguje snagu ljubavi, dobra je vijest svih Evanđelja i posljedica velikog djela same božansko-ljudske Ljubavi.

 

Napisala: Eloratea

http://eloratea.blogspot.com/