Stonehenge, čudesni kameni grad (pogledajte video o povijesti tog čudesnog grada)
a svijetlost ne poznaje
satove, dane, mjesece, godine
ne osjeća stoljeća ni eone.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali univerzum ima svoju dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
onoga dana
kada ti budem cvijećem kitio kosu,
stavljao dijadem u kosu
blještavu krunu satkanu
plavetnilom dragog kamena,
onoga dana kada plavi Safir i Nox
zaustave vrijeme,
kada Aurora rodi novo sunce
toga dana će
trenutak postati vječnost."
"Doveo si me u vrijeme Maya" šapnuh sretna
"Na početak sna" reče mi tiho
"Vratili smo se u vrijeme prije vremena."
"Da osjetimo nastajanje vremena u sebi"
Stajali smo, činilo mi se, na vrhu svijeta, pod dlanovima sunca, u areni čudesnoga zvuka, u hramu nebeskoj ljepoti i osluškivali ove predivne tonove Ode Stonehenge.
Dosada još nečuveni tonovi zatvoriše krug oko nas. Nađosmo se na vratima vječnosti. Sunčani zraci su se razbijali kroz kristalnu prizmu plavićastih superstruna koje su treperile pred našim očima. Vidjeh pupoljke kako postaju cvijetovi u vazama koje su imale bezbroj strana i na tisuće oblika.
A čarobna ruka je skidala blještave pupoljke, čudesne iskrice neba i prosipala ih po nama.
U safirnoj kristalnoj kugli se skupila sva ljepota ovog najduljeg dana u našem životu.
"Ovo je trenutak istinskog rađanja, onaj isti trenutak kada se iz svijesti univerzuma ljubav spustila na plavi planet."
Ljubav opipljiva i lijepa uzdignu naše misli u magloviti oblak neke nove stvarnosti. Horizont se širio pred očima i negdje u daljini sjedinjavao s plavetnilom neba.
"Bojiš li se?" upita me sjetno
"Zašto bih se bojala? I čega?"
"Pogledaj u daljinu. Šta vidiš na horizontu?"
Iza svjetlosti u crvenilu zapadnog neba prepoznah sjene velikog kamenog grada.
"Pa ti si me vratio 3000 godina unazad" uskliknuh začuđeno
"Ne, mi smo u godini 2126"
"Kako smo stigli u ovaj trenutak?"
"To se dogodilo kada sam ti na vratima vremena cvijećem kitio kosu. Zakoračili smo u vječnost i pred našim očima se ponavlja povijest univerzuma."
"Zar smo već jednom bili u ovom trenutku?"
"Da ali onda nismo znali da smo to mi."
"Stonehenge pored Salisbury-a su daleko od nas u jednoj drugoj zemlji. Kako ih mogu na toj razdaljini vidjeti?"
"To što vidiš je njihovo zrcaljenje u trenutku. Sunčana zraka se u ovom trenu prelama na njima i sada nebeski hram, ovaj čudesni kameni grad blješti u svim uglovima univerzuma, ali ga vide samo oni koji su prošli kroz vrata vremena."
"Zašto se to dogodilo?"
"Danas je ljetni solsticij i po drevnom proročanstvu sudnji dan."
"Stjene kamenog grada kriju u sebi tajnu svog nastajanja. Kameni obruč je širok 105 metara, a pojedine stijene su postavljene na onim dijelovima horizonta na kojem sunce i mjesec izlaze i zalaze na svojim putanjama nebom. Po mišljenju nekih Stonehenge je bio hram posvećen nebu jer su stijene postavljene tako da se u odnosu na pad sunčeve svjetlosti iz njih mogu izračunavati kalendari. Prolazi između stijena su postavljeni tako da pokazuju kako sunce i mjesec kroz cijelu godinu izlaze i zalaze.Izgleda da su gradioci kamenog grada posjedovali znanje iz pitagorijanske matematike iako su živjeli 1000 godina prije drevnoga grka."
"Jedan veliki komet leti prema zemlji i trebao bi udariti točno u Stonehenge. Zbog ubrzanja komet nagomilava oko sebe energiju koja lomi sunčevu svijetlost i preslikava mjesto na kojem će se dogoditi prasak."
"Jesu li gradioci kamenog grada mogli tada izračunati datum padanja kometa?" upitah ga mirno.
"Ideja ti je odlična, ali za to nema dokaza"
"Nema dokaza niti da se jedno proročanstvo stvarno ispunilo"
Jedno veliko svjetlo, okruglo i puno prekrasnih boja se pojavi na horizontu. Zvijezda iz neke daleke galaksije se spuštala k nama. Vječnost i ljepota trenutaka mi zaustavi dah.
Sjetih se stare poslovice
"Umire samo ono što je lijepo".
Nebo zapjeva himnu slobodi i životu. Zvijezda u padu se odjednom zaustavi. Trenutak straha potraja kao i misao o strahu. Pred našim očima se prosu fontana svjetla. Raspuknuta zvijezda otvori novu epohu postojanja.
"Kada jedan elektron zatitra trese se cijeli univerzum" začuh glas vjetra
"Koliko svjetova postoji, koliko života imamo?" pomislih.
Odjednom osjetih ono do tog trena neosjećano, vidjeh ono do tog trena neviđeno, vidjeh ratnika svjetlosti i sjetih se Pitagorinih riječi.
"Putovat ćemo svjetovima i vremenom, vraćati se uvijek na isto mjesto, razgovarati i nećemo znati da smo to uvijek samo mi, a bit ćemo uvijek samo mi."
Vidjeh kako se ruše planine, kako rastu rijeke i slijevaju se deltom u beskra.
Oko nas se zatvoriše oceani u kotač života. Stonehenge, Avalon, Atlantida, Civitas solis se sjediniše u otok prividnog mira dok je oko nas tutnjao kraj svijeta.
More se razbija na hridima tog otoka. Jedan galeb kruži nad nama i klikće svoju vječnu pjesmu. U zraku se osjeća miris oseke.
Sunce tone i ostvalja trag sreće najduljeg dana u našim osjetilima.
Svjetlost se pred našim očima iskri tisućama boja i zatvara u plavetnilo safira, postaje plavićasta kugla, plava ljepotica novog univerzuma, njegova ljubav.
bglavac
edin.kecanovic
