Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član dinaja

Upisao:

dinaja

OBJAVLJENO:

PROČITANO

794

PUTA

OD 14.01.2018.

Teatar uma.

Teatar uma.
Ljudsko tijelo je ovijeno magnetskim ogrtačem, koji nazivamo aura ili kinesfera. To je onaj kvadrat i kružnica u koje je u vrijeme renesanse Leonardo smijestio Vitruvijevog čovjeka, to je ono što mi danas nazivamo našim astralnim tijelo, to je ono što se vidi na Kirlianovim fotografijama.
Umijeće pokreta je sposobnost koja postoji u glavi svakog čovjeka u univerzumu našeg utjelovljenog uma. Okrivanjem te zatomljene sposobnosti mi otkrivamo i način kojim si otvaramo jedan od puteva ka ostvarenju umijeća življenja, a to je cilj svakog svjesnog bića. Čini vam se da ovom izjavom dotičem tisućljećima otvoreno i diskutirano filozofsko pitanje. Ne neću filozofirati o umijeću života, ispričat ću vam jednu priču.




"Jedan čovjek je, iako nam ništa napisano nije ostavio u nasljeđe, pokrenuo i usmjerio svjetsku mudrost i svojim izgovorenim mislima obilježio pojam umjeće življenja. Živio je u vremenu prije rođenja Krista, u zemlji koju nazivamo koljevkom znanja i kulture. Rođen u tada već velikom gradu, pod suncem juga kontinenta, on je odrastajući zavolio njegove bijele ulice, trgove i ljude s kojima je razgovarao i razmjenivao misli do svoje smrti. Njega je zanimala mudrost o čovjeku, a ne mudrost o prirodi koja se širila izvan zidina grada. Tvrdio je da na poljima i među drvećem nemože ništa naučiti. Viđali su ga često kako satima stoji na jednom mjestu na trgu, utonuo u duboke misli. On je mislio o životu i živio ono što je mislio.
Drugi su pisali o njemu i zabilježili da je jednoga dana usklikuno:

"Ja znam da ništa ne znam."

Više od dva tisućljeća su njegove misli prepričavane i citirane, misli koje je on razmjenjivao sa ljudima koje je sretao na svojim lutanjima trgovima i ulicama. Njegova majka je bila primalja, i on ja svoj posao uspređivao s njenim. Želio je  pomagati pri porodu svjesne spoznaje koja je, kako je on tvrdio, dolazila samo iz dubine duše svakog pojedinog čovjeka.
"Ja neželim nikoga učiti životu, jer i ja još uvijek učim živjeti, učim od Vas." govorio je svojim sljedbenicima koji su vjerno zapisivali njegove misli. On ih je prekoravao i uzvikivao.
"Vi nesmijete učiti napamet ono što vam govorim jer to je dokaz da nemate svojih misli. Razmislite i zaključite sami, kao što to ja uvijek činim. Vjerujte u svoj um, svoju razboritost jer bez vaše svjesne spoznaje o sebi samome, bez vaše svijesnosti vam ni bogovi nemogu pomoći. " iznosio je svoje misli glasno i na koncu bio zarobljen i optužen da zaluđuje mladež i huli bogove. Presuda je glasila smrt.

Taj čovjek je spustio mudrost sa neba na zemlju, unio ju je u grad i kuće, pozivajući čovjeka da razmišlja o sebi i životu, da sam razluči što je dobro, a što loše za njega. Umro je ostavši vjeran svom načinu života, svojim mislima i svom karakteru. Drugi poslije njega su pokušali slijediti njegove misli, poistovjećivali svoje s njegovima, ali su tek oni koji su od njega uistinu naučili samostalno donositi zaključke bili njegovi istinski sljedbenici i živjeli njegovo toliko željeno umijeće življenja. "


Umijeće življenja nije lijepi stan, skupi automobil, vila na moru, raskošna odjeća. To su, o našoj financiskoj moći ovisna, kupljena materijana dobra koja čine naš život udobnijim i ugodnijim.

mislioc

Umijeće življenja proizlazi iz naših misli o nama samima, misli koje prelaze u osjećanje osjećaja sreće, zadovoljstva, mira i spokojstva, a to je cilj kojem bi svako svjesno biće trebalo težiti. Probuđenom željom za ostvarenjem umijeća pokreta mi potičemo upravo te naše mogućnosti kojima onda možemo svijesno i pravilno djelovati u različitim životnim situacijama.



Misaona, ideokinetička slika je osnova našeg svjesnog postojanja, u svakom novom trenutku se zrcali nova slika u našem mozgu, svaka naša misao je slika onoga o čemu mislimo, a iz nje onda proizlaze naši pokreti kojima ostvarujemo naša djela.

Razmišljajući o nečemu mi te slike ne spoznajemo svjesno, ne pamtimo ih jer bi to bilo preveliko opterećenje za naš utjelovljeni um.

One su same po sebi razumljive, kao i iz njih proizašli pokreti tijela kao ustajanje iz kreveta, odlazak u kupaonu, pijenje prve jutarnje kave, odlazak na posao, kuhanje, pospremanje, čitanje knjige, gledanje televizije i sjedenje za stolom pri svečanim večerama.

Te pokrete izvodimo makinalno, ali vjerujte mi svaki i najmanji pokret našeg tijela ostavlja jednu malu slikicu u galeriji našeg senzomotoričkog pamćenja.

Tako nastaje "čovječuljak" u našoj glavi kojeg su znanstvenici, slijedeći davni san alkemičara, jednom davno nazvali Homunculus.
On je stiliziran kao čudovište sa velikim usnama, jezikom, šakama i stopalima, podijeljen na osjetilnu i pokretačku stranu tijela.




Danas se zna da je djelovanje tog malog čudovišta puno kompleksnije, ali to nama ne smeta da bi si uistinu napravili njegovu misaonu sliku i počeli komunicirati s njim.  

Teatar uma

 

teatar uma



Prisjetimo se drevne Descartesove tvrdnje:

"U glavi svakog čovjeka postoji promatrač koji usmjerava njegov život"

U filozofiji se, slijedeći tu njegovu izjavu, ustalio izraz "Kartezijanski teatar" 

Univerzum našega uma možemo osjećati kao svoj privatni teatar, još bolje zamislimo da smo mi u teatru koji se smjestio otprilike negdje u našoj glavi, a mi gledamo svijet oko nas kroz naše oči. No, ovo je više-osjećajni teatar. Tako osjećamo dodire, mirise, zvukove i vidimo emocije. Ako upotrijebimo maštu - prizivajući slike i zvukove mi ih doista vidmo na našem  mentalnom zaslonu, vidimo ih našim unutarnjim okom ili čujemo unutarnjim uhom.

Teatar uma je "sadržaj naše svijesti", a naše duhovno "ja" je  publika koja ih doživljava.

Ovakva predodžba teatra dobro se poklapa s jednom drugom uobičajenom slikom svijesti, slikom u kojoj svijest teče poput rijeke. 

Naš se svjesni život zaista čini kao stalno tekuća rijeka pokretnih slika, zvukova, mirisa, dodira, misli, emocija, briga, sreće i radosti. Sve se te slike, jedna za drugom, događaju u nama.

Ovakav način doživljavanja našega uma tako je lagan i tako prirodan, da mi se u ovom trenu ne čini vrijednim dovoditi u pitanje. Pa ipak, kad jednom uđemo u intelektualnu zbrku, kao što smo, čini se, učinili s problemom svijesti, ponekad je korisno dovesti u pitanje naše najosnovnije predodžbe, u ovom slučaju ove naizgled nedužne analogije.

Mi danas pokušavamo odbaciti zamisao kartezijanskog dualizma, onog davnog Descartes- ovog odjeljivanja duše i tijela, ali mi ipak zadržavamo u sebi ostatke dualističkog mišljenja u obliku onoga što je po Deskartesovom dualizmu nazvano "kartezijanskim teatrom".

Ne radi se samo o analogiji uma s teatrom, nego i o našem vjerovanju da negdje u našem umu ili mozgu mora postojati mjesto i vrijeme u kojemu se sve zajedno sjedinjuje i da se tako "događa se naša svijest".   Prema tome možemo zakljućiti da postoji neka čudesna energija koja djeluje na naše moždane aktivnosti, energija čijim djelovanjem osjećaji i doživljaji tajnovito postaju svjesni i prelaze u našu svijesnost.

Danas nam neuroznanost tvrdi da u mozgu ne postoji Deskartesov promatrač, središte koje bi odgovaralo zamisli o mjestu koje bi mogli nazvati teatrom uma i to iz razloga jer je mozak sustav čija je odlika radikalno paralelno procesuiranje, bez središnjeg stožera.  

 

  Informacije ulaze u mozak kroz naša osjetila i raspoređuju se tim čudesnim organom koji život znači sa ciljem ostvarivanja naših želja, naših žudnji, naših čežnji, sa ciljem spoznaje osnovne energije iz koje smo svi izrasli, iz LJUBAVI.   Znanost nam tvrdi i to da ne postoji središnje mjesto na kojemu sjedi naše duhovno "ja" i gleda predstavu u teatru našega uma dok "glumci", vanjski poticaji, prolaze kroz našu svijest.   Za sada postoji samo hipoteza kojom nas uvjeravaju da ne postoji mjesto u našem mozgu na kojem dolazak misli, osjećaja ili opažanja označava trenutak u kojemu ti poticaji za nas postaju svjesni. Pomirimo se s činjenicom da nema jedne jodređene lokacije u mozgu na kojoj nastaju naše odluke. Prihvatimo istinu da različiti dijelovi mozga rade svoj posao, komuniciraju jedni s drugima kadgod je to potrebno, ali nemojmo pristati na činjenicu da se to događa bez središnje kontrole.  

Čovjek je režiser i glumac u velikoj gala predstavi u teatru svoga uma.

Nećemo nikada uspjeti postati režiser velike gala predstave koju nazivamo život ako, umjesto da mislimo o teatru u našem umu kao o premijeri koja nema reprize, počnemo o njemu misliti kao o nekoj vrsti raspršenog energetskog procesa ili o raširenoj neuralnoj mreži.  

    Vratimo se malom čovječuljku Homunculusu koji se smijestio našem mozgu, zamislimo ga kao biće koje nema svjesnu spoznaju, ali osjeća poticaje, miriše, čuje vidi, kuša umjesto nas i reagira na sve te poticaje.    

Za neke od vas je možda teško zamisliti to nepostojeće biće, tog davno zaboravljenog Descartesovog promatrača u ljudskim glavama. Pokušajmo ga zamisliti kao  Leonardo- Vitruvievog čovjeka zatvorenog u kvadrat i kružnicu.
 


Leonardo je pokretima Vitruvievog čovjeka, učinio dosad matematički neizvedivo, on je pokretima kvadrirao kružnicu. Čovjek može svojim svjesno izvedenim pokretima slati poticaje u svoj mozak i svoje pokrete oblikovati onako kako želi.



 


U teatru univerzuma našega uma se onda odigrava predivna koreografija naših svakodnevnih pokreta, naše duhovno "ja" promatra, u našoj svijesnosti, taj čudesni ples i pretvara ga u vidljive pokrete našega tijela.  

 

    Ljudsko tijelo je ovijeno magnetskim ogrtačem, koji nazivamo aura ili kinesfera. To je onaj kvadrat i kružnica u koje je u vrijeme renesanse Leonardo smijestio Vitruvijevog čovjeka, to je ono što mi danas nazivamo našim astralnim tijelo, to je ono što se vidi na Kirlianovim fotografijama.  

Svijesno izvedenim pokretima mi možemo unutar naše aure kvadrirati kružnicu, kvadrat pretvarati u kubus, ikosaedar, pentagram, a tragovi koje naši pokreti ostavljaju u našem prostor- vremenu su zlaćane spirale izrasle iz geometrije našega tijela i zakona zlatnog reza.  

U svakom čovjeku je skriven plesač, rekao je već davno otac modernog plesa Rudolf Laban. Probudimo tog plesača u sebi, dozvolimo mu da zapleše na pozornici teatra našega uma, neka prvo zapleše na strunama naše svijesnosti, a onda krenimo u šetnju gradom, slušajmo unutarnje zvukove naših koraka, slijedimo ritam te samo za nas čujne muzike  i osjetimo lakoću postojanja.
Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

RUJAN...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

O ljubavi, labirintu i božanskoj komediji. Sretan treptaj oka