Čovjek se rodio na granici između vjerovanja i znanja, tamo gdje završava stvarnost i počinje san. Sjedinivši u sebi i jedno i drugo čovjek se, na svom dugačkom životnom putu, odlučio za varljivu stvarnost, pohranivši rudimente davnog sna u svojoj duši.
Prije nego je dobio tijelo, čovjek je bio samo svijest, roj najsitnijih čestica iz čijeg je treperenja nastajala ljubav i sreća, uzburkana energija u kojoj su se zrcalile želje za novim oblicima.
Milijardama godina svijest je svojim treptajima stvarala prostor i vrijeme, prelamala se u spektre uvijek novih boja. Iz njenih misli se odvoji najjasnija i zasja sunce.
Zvijezde, na tisuće njenih ideja zablještaše i širiše svijest. Iza svake nove eksplozija svijetla je ostajala i energija odbačenih ideja, koja se uvrijeđena odvajala od svijesti i postajala samostalna.
Svijest je promatrala kako iz njenih odbačenih misli, otpada njene energije, nastaje besvjesna materija. Vidjela je njeno neorganizirano nagomilavanje u pjesak, kamenje, doline i brda, kontinente.
Poludjela u svom bjesu ta energija se počela svetiti i prijetiti sve većim nagomilavanjem do potpunog zgušnjavanja u bezličnu neupotrebljivu masu koja će jednog trena progutati i svijest.
Roj čestica svijesti, spreman na obranu se podjeli u dva tabora i tako pored misli nastadoše osjećaji. Osjetivši strah svijest posla svoje glasnike da izgrade metasvijet u kojem se rodi spoznaja i pretvori osjećaj straha u suze. Prazni prostor između gromada poludjele energije se počeo puniti suzama iz kojih potekoše rijeke i proširiše se mora.
Tako iz njenih odbačenih ideja nastade plavi planet, zemlja čudesa, zemlja puna sukobljavajućih misli koje počeše samostalno stvarati svoju energiju.
Srce svijest univerzuma proplaka nebeskim svodom, a zemlja joj je suze vraćala oblacima, olujama, munjama i grmljavinom. Tako je počeo je prvi sukob, rat između tek nastale stvarnosti i sna iz kojeg je izrastala.
Adam, nekadašnji anđeo, glasnik neba, je rođen iz takve eksplozije svijetlosti, a možda je to bio samo neuspjeli eksperiment u laboratoriju božjeg sna. Probudivši se na zemlji, noseći u sebi još uvijek tkivo sna i stvarnosti, dvojstvo vala i čestice, on se odluči za stvarnost.
Njegova uzburkana misao dotaknu dušu materije i izazva pucanje atoma, zemljom zagrmi eksplozija svijetla u kojoj se umjesto zvijezda odvojiše samo dvije različite čestice i počeše svaka sebe stvarati.
Ecce homo, uskliknu svijest univerzuma i sjedini te dvije čestice u ljubav iz koje će izrastati ljudi od krvi mesa, ljudi dobri i sretni, ljudi sa srcem koje će u sebi nositi ostatke ljepote sa izvora sna.
Vjerujem da čovjek griješi kada misli da je prvo bilo tijelo, a onda svijest. Svijest je ono što je stvorilo čovjeka, ono što ga je oblikovalo, što mu je dalo snage da ustraje i preživi sve nedaće i sva razaranja, sve ratove vođene u ime ljubavi i vjerovanja.
Ljudska svijesna spoznaja, jedini potomak anima mundi, obučena u tijelo, danas vlada zemljom.
Adam se spusto na zemlju da bi svojom pozitivnom energijom stvorio ravnotežu i ostvario harmoniju sličnu univerzumu. Trebao je postati poslanik sna, pripitomiti nagomilanu materiju i podariti joj osjećaj ljubavi, sreće i spokoja i ostvariti pobratimstvo sa univerzumom i to je na samom početku i činio. Zemlja je bila veliki perivoj pun ljepote mirisa, boja i tonova sna.
Izmišljeni prvi grijeh, krađa jabuke sa drveta spoznaje, je postao pošast koja još uvijek traje. Čovjek se boji znanja, odbija spoznaju novoga i luta nametnutim mu vjerovanjem, nadajući se ponovnom povratku u božji vrt, koji je ostao u ljudskoj spoznaji kao znak vječne ljepote postojanja.
Proizašli iz svijesti svemira, rođeni na granici između sna i stvarnosti, mi još uvijek nismo sigurni gdje se skriva Raj, ta željena zemlja, Atlantida, Država sunca, utopija koja još uvijek nije prestala biti utopija. Nesigurni u početak ovog dugačkog križnog puta, kojim cijeli život koračamo, mnogi od nas traže kraljevstvo kralja nad kraljevima izvan sebe, u beskraju Božjeg sna.
200.000. godina, postajanja Homo sapiensa, je treptaj oka u odnosu na vječnost u kojoj se svijest svemira razvija, a ovih zadnjih 2000. godina je samo trenutak u kojem živimo u strahu od osvete neba, vjerujući u jednu veliku laž koju su nam crkveni mudraci jednom davno nametnuli.
Probudimo se u božjem snu, vjerujmo u ostvarenje Einsteinovog sna, jer strahovima u ovoj, od okrutnih, izmišljenoj okrutnoj priči mi uništavamo zadnje ostatke sna iz kojeg smo krenuli na ovo dugačko putovanje koje nazivamo život.
bglavac
edin.kecanovic
