Na početcima prije početka, u plavkastom tračku istine, prvim osmjehom neba počeo nicati najljepši cvijet univerzuma, anima mundi, njegova svijest.

Eros otkri tajnu suprotnosti koje ujedinjenjem rađaju ljepotu, nevidljiva Fortunina ruka, ruka boginje čuda i sudbine, povede svjetlost na beskonačno putovanje vremenom, izvede ju iz tamnog bezdana nečijeg davnog sna i ona,

Sofija, majka svijetlosti, svijetlost sama, žena među božicama, božica među ženama postade ljubav, misao, snaga, hrana života.

I možemo je nazvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima jer ona počiva u svima i svemu. Kao da nema početka ni kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu.

Ona je, aktus purus, vječna i neuništiva, vidljiva i nevidljiva, stvoriteljica i braniteljica našeg prostora i vremena, nas samih u beskraju univerzuma
Prvi pokretač, aktus purus, uskovitlana energija, vjetrovi s Olimpa i Panteona, dah istine u dahu života, sintropija u zajedništvu topline i hladnoće, svjetla i tame, jedinstvo suprotnosti koje stvara harmoniju i održava život.

Svijetlost, krv Božja, beskonačnost, vječnost,  svijetlost je bez početka i bez kraja, ona je bila, ona traje i ona će biti kada više ničega ne bude.

 
Majko nad majkama, zanosu bogova i ljudi, znaku neba, stvoriteljice plodnosti zemlje, sjaja sunca i srebra mjeseca, prije tebe i tvog dolaska je bila tama i jedno veliko ništa.

Ti otvaraš dane, usmjeravaš vjetrove, oživljuješ mora, mirišeš cvijećem, ti usmjeravaš i vodiš kroz šume i pustinje, daješ riječima značenje, mislima tok. U tebi susrećemo sebe u tijelu koje tek tobom, spoznajemo, koje tek tobom vide naše oči.

Tvoje boje su, u svojim mjenama, naše vrijeme i naš prostor, ti nam svojim rukama dodiruješ oči, ti si iluzija stvarnosti u našim mislima, naša misao to si ti.

 

U čast svim boginjama sunca ja jutros za Sofiju, majku nad majkama, palim svijeće, simbole nastajanja života, lutam vremenom i tražim istinu početka, trenutak rađanja, istinu porijekla i dokaz ljudskog postojanja.