Na valovima sna o plavom safiru, iz pjene tog čudesnog oceana, istrasta kočija koju,   dodirnuti čudesnom energijom buđenja, 

vilinski konjići odnose 

u stoljećima postojeći

hram nebeskom svodu posvećen.

 

 

 

 

Drevni, kameni grad iz vremena prije vremena, tisućljetna zvjezdarnica iz koje plava ljepotica promatra oči neba i pozdravlja zagrljaje sunca i mjeseca. 

Tu osjetih  božansku matematiku i zaustavih nebesku zapregu u središtu drevnog kruga, u središtu univerzuma i pričini mi se da se nalazim na granici sna i jave i zlatnim  rezom do zadnje točke zlaćane spirale smanjena budim se u božjem oku ljepotom rođenja okrunjena. 

Nošena vjerovanjem u ljepotu istinskog postojanja, stojim na vratima vremena, na  oltaru života, u beskraju božjeg sna.

 

 

 

 

Plava ljepotica korača tepihom svitanja

i traži nestalo sunce na svojoj putanji do vječnosti.

Noć i dan sjedinjeni svitanjem,

ona kao zalutala lastavica savi gnijezdo u

beskraju i sakri se u njedra svemira.

 

 

 

Sjedinjena u ljubav univerzuma,

postade čovjekova koljevka,

i

zatreperi suptilnom simfonijom 

vremena dok su strune nebeske harfe skladale odu životu.

 

 

Tu si i kada te nema ti usnulo sunce u

plavičastom snu, koji u tvome zagrljaju snivam.

Tu si i kada te nema i griješ mi promrzle obraze

pogledom što gori vječnom vatrom postojanja.

Koračam tišinom nebeske rijeke, uzdižem se Jakobovim ljestvama i

tražim vrelo

tvog vječnog snivanja i

budim usnulo sunce

da odvojim dan i noć,

da bude svitanje,

da plavičasti san potraje,

da ljubavni zagrljaj ne prestane.

Ti si tu i kada te nema, čujem te vjetrom u strunama nebeske harfe,

vidim te u plesu sa oblakom, prepoznajem te

u tajni sljedećeg trenutka,

u treptaju božjeg oka.

Ti si tu i kada te nema, tu u plavićastom snu,

u plavom svitanju,

 

 

 

 

na

dlanu s kojeg se uzdignuh

na ovu putanju ka vječnosti i vječnom

sjedinjenju svitanja i sunoćavanja,

u ljubavi cvijetova i pčela,

vjetra i peluda,

lepršanja leptira i treperenju ružinih latica,

granama breza i suzama neba, u

vječnom nastajanju ljepote, u

neuništivoj snazi koja se

rađa proljećem,

živi ljetom i

vjetrovima uspavana

nestaje u jesenjim maglama,

da zimom dotaknuta prespava umiranje

i ponovo svane proljećem uvijek lijepa,

majka ljubavi,

energija buđenja i snivanja,

rađanja i umiranja,

tvojim svijetlom obasjana, tvojom toplinom ogrijana,

moja predivna odora, ta čudesna, ponekad svojeglava,

ali uvijek budna čuvarica ljepote postojanja.

 

 

Ti si tu i kada te nema, tajno  vremena i snago trajanja,

ti nevidljiva energijo,

izvoru sjaja i blještavila

ovog plavog oceana po kojem sretna jedrim i

sreću sa sretnicima djelim na 

oltaru života.