Slušam Balaševićevu baladu Ne lomite mi bagreme , prisjećam se prošlih dana, dana u kojima sam bila na izvoru ljepote i mislila na vas.
Tamo u uvali djetinjstva, na izvoru života, osjetih misaono- osjetilno- osjećajno čudesnu divljinu svijeta ljubavi, svijeta koji još uvijek izrasta iz najsitnijih djelića univerzuma i osjetih da u njemu vladaju zakoni koje je teško razumjeti, a njegovu snagu nemoguće osjetiti čistim razumom.
i čekam svitanje dana
na ovoj hridi daljine,
na obali mora koje ljubi nebo
i slavi ovo jutro ljepote.
Noć i dan sjedinjeni u
majskoj magli,
kao prerano dolutala lastavica
savih gnijezdo u tvom oku i
sakrih se u njedra djetinjstva.
Svijet ljubavi je, za moj, tvoj, vaš, naš um, svijet pun nebrojenih iznenađenja, svijet u kojem se događaji odvijaju bez nekog objašnjivog razloga, svijet u kojem jedna jedina čestica, ona čudesna struna koja u nama budi osjećaj ljepote postojanja, u isto vrijeme može biti na nekoliko različitih mjesta i može se očitovati u nekoliko različitih oblika energije, kao treperava točkica sreće, kao val zadovoljastva ili kao titrajući tonovi velike nebeske harfe.
Tu si i kada te nema
usnulo sunce u
ljubičastom snu,
koji sam davno
na tvome krilu snivala.
Tu si i kada te nema
griješ mi promrzle obraze
pogledom što gori
vječnom ljubavi tvog postojanja.
Sretna osjetih da je taj fascinantni mikrosvijet u isto vrijeme i moj svijet, svijet ljubavi o kojoj već godinama pišem.
Osjetih da svaki djelić toga svijeta u kojem se probudih postoji od samog početka univerzuma. Prije nego je postao istina o životu, cvijet u mom vrtu, dio Miškove priče, riječ u izvještaju DeVeT, stih u pjesmi Tigrusa, Autoraise, Sirene, Ivane, istina u tekstovima Maje, Kaje, Iride, Vajrana, ljepota u tekstovima Srca, snaga u mislima Srcemsrcu, on je možda bio u zubu nekog dinosaurusa, u plavoj kosi Marilyn Monroe ili je lebdio pješčanom olujom nas Saharom.
i čujem tišinu sa vrela mladosti
i budim usnulo sunce,
da odvojim dan i noć,
da bude svitanje,
da vidim koplja dnevne svijetlosti
i tebe u ljepoti ovog jutrenja.
Znam, mi smo misaono otkrili paralelne univerzume, dokazali postojanje drugih galaksija, ali istovremeno spoznah da na tom misaonom putu još uvijek nismo otkrili mjesto gdje se krije, zbog prvog grijeha, zbog želje za znanjem, davno izgubljeno kraljevstvo nebesko. Priče nam govore da tamo nema vremena, da je tamo skrivena vječnost, beskonačnost i besmrtnost.
Osjetih ljepotu postojanja i pomislih ako je ovaj naš svijet uistinu samo Božji san, dozvolimo mu da dalje sanja, ostavimo ga u miru njegovog vječnog postojanja i živimo sretni u tišini te nikada dokazane istine.
Svijet vječne ljubavi, to opisano, opjevano, tajno željeno rajsko carstvo, se možda sakrilo u tišini iza vremena, iza vrata sunaca, tamo gdje trenutak traje dulje od svih ovih naših prohujalih milijarda godina. Možda uistinu tamo izrasta drvo spoznaje i njegovi plodovi padaju kroz vrata vremena i postaju neuništiva energija našeg istinskog, našeg jedinog postojanja.
"Što je ljubav u ovom nemilosrdnom vremenu, nerazumjevanja, nesporazuma, nemilosrdnog ubijanja, bratoubilačkih ratova i mržnje?" pitam se otvarajući knjigu "Najkraća priča o vremenu".
Prvo poglavlje knjige započinje rečenicama,
"Da bi ga u njegovoj starosti, njegovoj veličini, u izrastanju njegove snage i njegove ljepote uistinu mogli cjeniti, potrebna nam je sposobnost maštanja."
Maštanje o ljepoti postojanja na otoku srće, osmijeh tek rođenog djeteta, gugutanje golubova u krošnji drveteta ispred balkona moje majke, kliktanje galeba na hridi pored mora, blještavo sunce u zenitu sretnoga dana, šum valova i mirisi prastarih čempresa, sve to se guši vjestima o bezrazložnom ubijanju i umiranju naroda širom plavog planeta.
Čitam slijedeću rečenicu,
"Mjesto koje čovjek zauzima u tom ogromnom kosmosu, djeluje skoro beznačajno, ali mi se moramo potruditi da otkrijemo i razumijemo ulogu koju je čovjek igrao u cijelom tom razvoju."
Kasnije u tekstu prvog poglavlja se redaju i pitanja:
"Što mi znamo o univerzumu i zašto mi to što znamo, znamo?"
"Odakle je došao univerzum i u kojem smjeru se širi?"
"Je li uistinu imao početak?"
"Ako je tako, što je bilo prije početka?"
"Što je vrijeme?"
"Hoće li ono jednom završiti?"
Poglavlje završava rečenicom,
"Samo budućnost, bez obzira kakva ona bude, će nam možda jednoga dana moći odgovoriti na ta pitanja."
Opet ta budućnost zbog koje se vode ratovi, zbog koje brat brata ubija, čovjek čovjeku postaje vuk, a ni riječi o trenutku bez kojeg nebi bilo ni univerzuma ni vremena, ni ljubavi, te čudesne energije koja stvara naš svijet i nas u njemu.
Čovjekova svijesnost je osnovna energija koja treperenje superstruna velike nebeske harfe pretvara u život.
Zakretanja tih spiralno- valnih pokreta čovjekove spoznaje se sužavaju, ali još uvijek nisu dospijela do središnje točke iz koje proizlazi sveopća vrtnja u univerzumu.
Možda se ta točka ipak krije u nama samima, u našoj samosvijesti, u našem srcu, možda je to ona točka iz koje prizlazi ljubav, sreća, mir i sve ostale spoznaje.
Svjesna spoznaja sebe samoga i herojski zanos za istinom početka su put ka osmišljavanju našeg postojanja, proizašlog iz primum mobile, prvog pokreta kojim krenusmo na ovo tisućljetno putovanje evolucijom.
Slijedila sam misli i mislila vrijeme i osjećala njegovo titranje u sebi, utapljala se u beskrajnom prostoru osjećaja iz kojeg je izranjao trenutak u kojem osjetih nastajanje ljubavi, života i rajskog carstva u sebi.
U tom trenutku se spoznato vrijeme i prostor preobražavlo u mene čovjeka, čovjeka koji je osjećao i ja osjetih kako se moje misli preobražavaju u osjećaj prostor- vremena, dimenzije u kojoj postojim.
Dinamika misli i osjećaja me povezala s beskrajem i ja krenuh Jakobovim ljestvama u vječnost postojanja.
Zaustavih se u trenutku svjesne spoznaje postadoh most između znanosti i vjerovanja pa sada živim priču o početku svijeta.
To je bio trenutak buđenja i ja vidjeh veliko svijetlo s početka priče, titranje super struna i začuh simfoniju neba i pronađoh odgovor na pitanje,
"Što je ljubav?"
"Univerzum je energija koja mjenjajući svoje oblike, u svojoj osnovi ostaje zauvijek izvorna energija, energija izrasla iz velikog praska, LJUBAV."
U našem misaono- osjetilno- osjećajnom labirintu se krije Ariadnina nit koja nas spaja sa zvijezdama i mi osjuškujući srcem čujemo misao o postanku svijeta i misao o nama, našem vremenu i prostoru, o ljubavi, energiji koja nas hrani i brani od nas samih.
čujem te u vjetru zapada, osjećam te u svitanju sa istoka,
vidim te u očima neba,
prepoznajem te u tajni sjedinjenja znanja i vjerovanja, u istini
ovog trenutka buđenja.
Ti si tu i kada te nema,
tu u ljubičastom snu,
u plavićastom svitanju,
u tek dolazećem ljetnom solsticiju, u strastima koje živim ljepotom istinskog postojanja.
Onaj tko se odvaži i krene Jakobovim ljestvama u još uvijek nedovoljno objašnjeni Danteov san, onaj tko odživi
bglavac
edin.kecanovic
