Prijatelju dragi

Ti što prolaziš svakoga jutra

Pored ljudskog bića imena neznana

Pomišljaš li možda na svoje bolje sutra

Ili su razmišljanja ova srcu tvomu strana.

 u ovom stihu se osjeća snaga pjesnikinog talenta, a u postavljenom pitanju ona sama, svojim talentom, najavljuje nešto tužno i ružno.

 

Okrećeš li glavu

Sa istočne na zapadnu stranu svijeta

Tražeći bogatstvo, poznanstvo i slavu

Jer ovaj sirotan nešto je

Što pogledu tvomu smeta.

 i onda se ja pitam što je to u ljudima ružno da ulaze u tuđe živote i koristeći se tajnovitom snagom univerzuma i stranama svijeta osuđuju čovjeka i nazivaju ga siromahom.

 

Prijatelju mili

Zar u njegovim očima ne primjećuješ brata

I zar ruka koja pruža stručak uveloga cvijeća

Ni novčića vrijedna nije, a kamoli tvojega zlata

I što za tebe znače milostivost i sreća.

nesuvisla usporedba zlata i stručka cvijeća, tvrdnja da čovjeku sa zapada stručak cvijeća ne znači ništa je hrabrost koju nema ni jedan čovjek koji je u sebi osjetio središte čudesnog kotača života i spoznao da su strane svijeta samo svakodnevna putanja Sunca, tog čudesnog boga kojeg treba osjećati u sebi. Tada strane svijeta postaju nevažne jer čovjek, kojeg nitko nikada ne smije nazvati siromahom, nosi sunce u sebi. Zavolimo čovjeka u svakom čovjeku, tada strane svijeta postaju samo geografska obilježja koja svojim obrazovanjem poštujemo. I onda slijedeći pjesnikin stih  

 

Koračamo dalje

I ostajemo stranci udaljenih svjetova

Tek okružen gomilom ljudi posegnuti ćeš u džep

Na glas izreći kako ti je žao

I da sve je karma, sulud zbroj nepoštenih spletova

Danima ćeš prepričavat',

Što si sve i koliko si dao.

 

A svi smo isti

Kada ogolimo tijelo i poskidamo svoje halje,

Vodom isperemo prašinu i mulj

Vjerovat' ćemo da smo čisti.

Razlikovat će nas možda, jedan malen' žulj

Otisak na Duši što stvoren je onoga dana

Kada  pogled tvoj odlutao je

S istočne na zapadnu stranu

A siromaha ostavio si sama.

 

Čovjek nikada siromaha ne ostavlja sama, čovjek voli čovjeka u svakom čovjeku, čovjek se sjedinjuje sa svim ljudima svijeta u središtu samsare, iz tog središta čovjek slijedi sunčevu dnevnu, mjesečnu, godišnju, stoljetnu, vječnu putanju, čovjek u sebi sjedinjuje sve strane svijeta jer čovjek je ratnik svijetlosti, a ne čovjek pripadanja nekoj filozofiji, nekom vjerovanju, nekoj ideologiji.

Tek oni koji osjete u sebi božansku snagu, ljubav sa izvora postaju kozmopoliti, građani SVIJETA I UNIVERZUMA.

Nadam se da će mi pjesnikinja znati odgovoroti što za nju znači riječ SIROMAH i kojeg čovjeka  smijemo nazvati SIROMAHOM.