Tigrusova umjetnost nas poziva u novi doživljaj svijeta. Iz njegovog izraza proizilazi čudesan odnos prema predmetima, prirodi, životu, prema čovjeku i njegovoj svijesnosti postojanja u životu.

Tigrusova umjetnost, njegovi stihovi i njegove slike su za mene bili prekretnica u doživljaju stvarnosti i u spoznaji ljubavi, ljudske duše i  života.

Svijetlost i tama postaju istinski doživljaj jer svijetlost i tama su impresija, vizuelni utisci o sunčevoj svjetlosti i predmetima obasjanim njome.

Saznanje da je svjetlost sastavljena od boja, da u njoj nema bijele i crne, već samo toplih ili hladnih boja, kojima je moguće izaraziti svjetlost i sijenke, našlo je puni izrai i doživljaj u Tigrusovom slikarstvu.

Tigrus se slikajući ne koristi obrisima predmeta, tijela i lica nego nam predstavlja svoju viziju stvarnosti, svoj doživljaj ljubavi, svoj osjećaj življenja života.

Čovjek je biće koje se ne može odvojiti od samoga sebe, biće koje doživljava svijet u kojem živi, a osobe s kojima dijeli život upoznaje u sebi samome i ako govori protivno laže, tvrdi Proust u svojim tekstovima.

U Tigrusovoj poeziji, u njegovim tekstovima, u njegovim slikama susrećemo upravo tu Proustovu izjavu.

Prihvatimo li Tigrusove slike, njegovu poeziju i njegove eseje kao istinu u trenutačnoj psihologiji, tada odjenom shvatimo da nitko od nas nije jedan jedini čovjek, nego iz trenutka u trenutak gusta kolona ljudi koji se treptajima oka mjenjaju i bivaju drugačiji, čas strastveni, pa onda ravnodušni, pa ljubomorni, sretni, nesretni, kolona nepoznatih i poznatih osobnosti koje se nalaze u dubini univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog svakoga od nas.

Tigrus nas svojim literarno- slikarskim izrazom prisjeća da ljudska osobnost nije ništa drugo do klupko u tkivu vremena u kojem je osnova ispredena od sjećanja na prošlost i sanjanja budućnosti.  

Ponekad mi se pričinja da se Tigrus pita:

Tko sam ja?  

Ono što smo danas samo je posljednji sloj nedovršenog ustrojstva u neprestanom gibanju, površina koju smo sami stvorili u rijeci vremena, ne osjećajući trenutke, te čudesne treptaje oka iz kojih proizlazi istinska umjetnost.

Ponekad mi se čini čitajući Tigrusa da je njegovo vrijeme Prometej, titan koji je bogovima ukrao vatru da bi ju poklonio čovjeku, amfibijsko biće koje istovremeno uranja u prošlost i sadašnjost i možda čak naslućuje budućnost.

Tigrus utjelovljuje ideje, a vremenu daje prostornost i postaje suvremenikom stoljeća u nekoj skrivenoj nadi da bi tako možda mogao promijeniti slijed vremena.

Smrt je za njega samo pojavnost u kaosu ne življenja i  Tigrus se sjeća i osjeća sebe u ovom čudesnom  trenutku i ne dozvoljava vremenu da mu pobjegne.

 

Dočitavajući Tigrusovu, danas objavljenu, pjesmu  spoznah da se može doživjeti okuse i mirise  bez upotrebe vanjskih osjetila, osjetiti qualiju, ono najintimnije stanje duše, i da vjerujući Tigrusu, treba naučiti svjesno ponirati u sebe sama i u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi spoznati nastajanje trenutka i živjeti taj trenutak, kao što ga Tigrus živi.

Treba znati nacrtati, napisati, poetizirati sliku svoje duše, osjetiti prelamanje i refleksiju svog unutarnjeg svijeta, nazirati odbljeske svojih duševnih stanja i onda doista moći izgovoriti

da to sam ja.

Hvala Tigrus na ovoj samospoznaji!!!!!!!!