Sakrament potvrde u učenju Crkve
biskup Ratko Perić
Snimila Angelina Tadić 4. travnja 2012.
Od samih početaka kršćanstva sveta potvrda (zove se tako jer potvrđuje i osnažuje krsnu milost) ili krizma zaseban je sakrament, različit od krštenja koje naznačuje Isusovu smrt i uskrsnuće. Ali zbog svoga izvora i trajne povezanosti s otajstvom Duha Svetoga, potvrda je tijekom povijesti poprimila različite teološke naglaske i značenja i u tvari i u obliku, i u djelitelju i u primatelju. Kao što je Duh neuhvatljiv, tako ni njegov znak nije jednoznačan.
Prvo: poredak dvaju sakramenata. Već u samome Novom Zavjetu imamo zbunjujućih mjesta. Dok nam je razumljivo da đakoni mogu krštavati, a ne mogu krizmavati pa zovu apostole da podijele dar Duha Svetoga, nije nam jasno kako je stotnik Kornelije s ostalim ukućanima primio Duha Svetoga dok im je Petar držao govor, čak i bez polaganja ruku, pa tek nakon toga apostolski prvak odlučuje da im se svima podijeli sakrament krštenja. Danas očito ne bi vrijedilo da biskup podijeli potvrdu pa onda kandidata krsti. Koji je sakrament prvi?
Drugo: kada je krizma ustanovljena? Sakrament je ponuda ili davanje milosti Božje. U krštenju: ponuda milosti vazmenoga ili pashalnoga otajstva – muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova – a u potvrdi davanje sedam darova Duha Svetoga: mudrost, razbor, znanje, savjet – mozak; jakost, pobožnost, bogobojaznost – srce. U Isusovu krštenju prisutne su sve tri Božanske Osobe: čuje se Očev glas, utjelovljeni Sin svima je očit i vidljiv, a Duh Sveti u obliku goluba počinuo na Isusu. Isus, nakon Uskrsnuća, apostolima govori da ostanu u Jeruzalemu dok se ne obuču u „Silu odozgor“ (Luka 24, 49), tj. dok ne prime Obećanje Oca, koje šalje i Sin. Dok je s jedne strane jasno da je Isus ustanovio krštenje kada je rekao: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Matej 28, 19), nije jasno kada je Isus ustanovio sakrament potvrde, osim obećanjem da će zajedno s Ocem poslati Duha Svetoga, ne kazujući dana ni časa. To nije ustanovljenje, nego samo obećanje, naznaka. Čin slanja Duha Svetoga događa se voljom i akcijom Oca i Sina (Ivan 14, 26). Apostoli su razumjeli da taj dar Duha treba prenositi drugima.
Treće, koja je tvar? Dar se Duha očituje u „pomazanju“ (chrisma) koje nas čini sličnima Pomazaniku, Kristu Gospodinu: „Bog je onaj koji nas zajedno s vama utvrđuje za Krista; on nas i pomaza, on nas i zapečati i u srca naša dade zalog – Duha“ (Prva Korinćanima 1, 21-22). S druge strane Duh nam se daje u posebnu obredu „polaganjem ruku“ (Djela apostolska 8, 17). Što je glavno, koja je materija: pomazanje ili polaganje ruku? Ili oboje?
Četvrto: koji je oblik? Nerijetko se mijenjala i forma – obredne riječi prigodom potvrđivanja. Istočna je Crkva zadržala riječi: „Pečat dara Duha Svetoga“, a na Zapadu su izmijenjena barem tri obrasca: trinitarni iz Ambrozijeva vremena („Bog te Otac opečatio, Krist te Gospodin potvrdio i stavio ti u srce zalog Duha“), s Kristovim križem od XIII. do XX. stoljeća („Znamenujem te znakom križa u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“; gdje se uopće ne spominje Duh Sveti, osim u zazivu Presvetoga Trojstva) i treće, suvremeni izričaj, po najnovijem obredu koji je u uporabi već 40 godina, koji smo mi zapadnjaci uskladili s istočnjacima govoreći: „Primi pečat dara Duha Svetoga!“
Razlika između krštenja i potvrde jest kao između rođenja na život i usavršenja ili zrelosti, kada možemo rađati.
Spremnica (kustodija) sv. ulja ili krizmatorij je mjesto
u kojem se čuvaju zalihe triju vrsta svetoga ulja: katekumensko ulje, ulje za bolesničko pomazanje i posvećeno ulje ・ sveta krizma. U dubrovačkoj katedrali sveta se krizma čuva i časti u sjevernome zidu Svetišta, ・na strani od poslanice・. Nasuprot nje stoljećima je stajala biskupska katedra.Dva različita sakramenta
Biblijski izvori: Na više mjesta u Novome Zavjetu uočavamo jasnu razliku između sakramenta krštenja i potvrde kao dvaju i vremenski i prostorno i činom odijeljenih i zasebnih sakramenata, iako se na Istoku oba sakramenta daju u jednom obrednom činu.
Prvo – Djela apostolska 8, 14-18: „Kad su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga. Jer još ni na koga od njih ne bijaše sišao; bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa. Tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga.“ Izbjeglice iz Jeruzalema, među kojima bijaše i đakon Filip, krštavali su Samarijance i druge, ali nitko nije mogao podijeliti dar Duha Svetoga osim apostola. Zato poziv apostolima. Silaze Petar i Ivan i na već podijeljeno krštenje zazivaju darove Duha Svetoga polažući ruke na krštenike. Nema nikakva pomazanja.
Drugo – Djela apostolska 19, 2-6. Pavao je u gornjim maloazijskim krajevima oko Efeza. Susreće 12 učenika, ali Krstiteljevih. I pita ih: „Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali?“ Oni će mu: „Ta ni čuli nismo da ima Duh Sveti.“ Nato će on: „Kako ste onda kršteni?“ „Krštenjem Ivanovim“, odvrate oni. Nato će Pavao: „Ivan je krstio krštenjem obraćenja govoreći narodu da vjeruje u Onoga koji za njim dolazi, to jest u Isusa.“ Čuvši to, krste se u ime Gospodina Isusa, pa kad Pavao položi na njih ruke, dođe Duh Sveti na njih te stanu govoriti drugim jezicima i prorokovati.” U oba navedena slučaja dar se Duha Svetoga daje „polaganjem ruku“ apostola.
Treće – Djela apostolska 10, 44-48: „Dok je Petar još govorio te riječi, siđe Duh Sveti na sve koji su slušali tu besjedu. A vjernici iz obrezanja, koji dođoše zajedno s Petrom, začudiše se što se i na pogane izlio dar Duha Svetoga. Jer čuli su ih govoriti drugim jezicima i veličati Boga. – Tada Petar reče: „Može li tko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?“ I zapovjedi da se krste u ime Isusa Krista. Tada ga zamole da ostane ondje nekoliko dana.“ Ovdje je Duh Sveti sišao dok je Petar govorio, bez polaganja ruku, i to sišao prije nego se krštenje i dogodilo. Očito je kako Duh puše kako i kamo hoće. U sva tri navedena slučaja krštenje je bilo „u ime Gospodina Isusa”, odnosno „u ime Isusa Krista“. Iako ovdje ne govorimo o krštenju, ne možemo ne spomenuti zbunjujući izraz. Kada bi netko danas postupio tako: “Ime, ja te krstim u ime Gospodina Isusa”, bez spomena svih triju Osoba Presvetoga Trojstva, krštenje bi zasigurno bilo nevaljano. Teolozi i bibličari kažu da onaj izraz: “u ime Gospodina Isusa” može značiti „po nalogu“ Isusa Krista, kako je on svoj Jedanaestorici rekao na Maslinskoj gori na dan Uzašašća, navodeći izričito sve tri trojstvene Osobe, dakle kako je On odlučio, zatražio i zapovjedio.
Predaja Crkve, i Zapadne i Istočne, jednodušna je u tome.
Kršćanski pisac Tertulijan spominje da se osim krštenja daje i posebno „sveto mazanje“ s polaganjem ruku i zazivom Duha Svetoga.
Sv. Ambrozije govori o duhovnom znaku koji se daje kao usavršenje krštenja.
Sv. Ćiril Jeruzalemski poima myron, ulje pomiješano s mirodijama, kao znak ili antitip Duha Svetoga.
Velika teologija srednjega vijeka sa sv. Tomom na čelu govori o potvrdi kao pomazanju bez polaganja ruku, ali forma je „znamenujem te znakom križa“ i stavlja se prst na čelo, što se smatra polaganjem ruke.
Potvrda zajedno s Krštenjem i Euharistijom čini troplet kršćanske inicijacije.
Ustanovljenje sakramenta
Nema izričita mjesta gdje bi Isus ustanovio sv. potvrdu ili krizmu. Nego je to učinio obećavajući slanje ili silazak Duha. Postoje tri mjesta gdje je obećao slanje Duha Svetoga.
Prvo, Ivan 16, 13: „No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu“.
Drugo, Djela apostolska 2, 2-4. Silazak Duha Svetoga takav je čin, novost, zadaća, akcija, misija da su to shvatili, osim kao krštenje vodom, posebno kao dar Duha Svetoga, koji su oni dijelili polaganjem ruku.
Treće, Djela apostolska 2, 38. Petar narodu kaže: „Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga.“
Tvar sakramenta potvrde
U Novom Zavjetu i u predaji Crkve spominju se barem četiri vrste tvari:
1. Polaganje ruku ili još bolje širenje ruku sa zazivom Duha Svetoga. To je u samome početku obreda potvrde. Preuzima se iz Staroga Zavjeta, na istoku se prakticira od početka, na zapadu tek od XII. stoljeća. Zadržano je i u obnovljenu obredu iz 1971., ali nije naglasak na tome da bi to ispružanje ruku i zaziv Duha Svetoga bila materija.
2. Mazanje krizmom. Polazeći od Prve Ivanove 2, 20: „A vi imate Pomazanje (chrisma) od Svetoga“, ili od sv. Pavla u Drugoj Korinćanima 1, 21: „A Bog je onaj koji nas zajedno s vama utvrđuje za Krista; on nas i pomaza, on nas i zapečati i u srca naša dade zalog – Duha“, smatralo se da je tvar sama krizma, mazanje tom pomašću, a u ovim se tekstovima uopće ne spominje nikakvo polaganje ruku.
Na zapadu je papa Inocent I. godine 416. odredio da krizmu treba posvetiti biskup na Veliki četvrtak, a Inocent III. (1198.-1216.) da to mazanje krizmom zamjenjuje ono polaganje ruku, i to mazanje na čelu. Prema tomu ono polaganje ne bi bila bitna materija.
3. Krizmeno mazanje na čelu u obliku križića potječe iz III. stoljeća. Govori se o „pečatu Božjem na čelu“, prema Otkrivenju 9, 4. Odatle će se kasnije razviti teologija biljega, neponovljivost potvrde, od polovine VI. stoljeća.
4. Šamarčić. Francuski biskup Vilim Durand (1230.-1296.) navodi kao svršetak krizme udarac, pljusku, šamarčić ili alapa da potvrđenik ne zaboravi da je krizman. U praksi je sve od 1296. Neki su ga tumačili kao pljusku iz Muke Isusove (Ivan 19, 3) i da potvrđenik bude spreman podnijeti udarce za svoju vjeru. U Novom je obredu iz 1971. ispušten, nema ni spomena, a uveden je pozdrav mira između djelitelja potvrde i potvrđenika, kao i molitva za krizmanike.
Oblik sakramenta potvrde
Prema Djelima apostolskim 8, 15: „Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga. (…) Tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga.“ Od početka je dakle bila molitva uz polaganje ruku.
Snimio Vjeran Martić 27. svibnja 2012.
Tertulijan govori o zazivu Duha Svetoga.
Ambrozije navodi tadašnji oblik: „Bog te Otac opečatio, Krist te Gospodin potvrdio i stavio ti u srce zalog Duha“.
Od XII. stoljeća pa sve do Novoga obreda, 700 godina, oblik je bio: „Znamenujem te znakom križa i potvrđujem te krizmom spasa u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.“
Na istoku je obrazac: „Pečat dara Duha Svetoga“, gdje se izričito spominje dar. Zato se u Novom obredu iz 1971. propisuje: „Sakrament potvrde podjeljuje se pomazanjem krizmenim uljem na čelu koje se izvodi polaganjem ruke i riječima: Primi pečat dara Duha Svetoga“. To gotovo doslovno prepisuje sadašnji kanon 880.
Učinci
Drugi vatikanski sabor kaže: „Sveta i organski izgrađena narav svećeničke zajednice privodi se u djelo i po sakramentima i po krjepostima. Vjernici, po krštenju uključeni u Crkvu, određeni su za bogoslužje kršćanske vjere po neizbrisivom biljegu krštenja, i budući da su preporođeni za Božje sinove, dužni su pred ljudima ispovijedati kršćansku vjeru koju su primili od Boga preko Crkve. Sakramentom potvrde još su savršenije vezani uz Crkvu, nadareni su posebnom jakošću Duha Svetoga, i tako su više obvezani da kao pravi Kristovi svjedoci i riječju i djelom šire i brane vjeru” (Lumen gentium, 11). Naglasak je ovdje na apostolskom svjedočanstvu. I uvijek o tome govorimo da se potvrđenici najprije pred svijetom ne stide Krista raspetoga, a zatim da svjedoče za Krista umrloga i uskrsloga.
Kao što je silazak Duha Svetoga dovršenje ili usavršenje Kristova djela, smrti i uskrsnuća, očitovanje pred svijetom, tako je i potvrda usavršenje krštenja. Apostoli su od dana Pedesetnice nastupili kao apostoli sa svojom dužnošću propovijedanja, širenja vjere u Isusa. Kao što je sv. Augustin rekao: „Bog te stvorio bez tebe, ali te ne će spasiti bez tebe“, tako i ovdje: Bog te opravdao krštenjem bez tebe, ali te ne će spasiti bez Duha Svetoga. Primi ga, ne samo na tijelo, mazanjem po čelu, nego srcem, u um i u dušu. Bog je poslao Sina da se utjelovi, Otac i Sin poslali su Duha Svetoga da se očituje. Nije to isti način očitovanja, ali jest cjelokupan angažman i jednoga i drugoga. Krizmanik je postao punoljetan kada se služi razumom, ovdje je punoljetan kada se dȃ voditi Duhom Svetim: „Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji“ (Rimljanima 8, 14).
Neuništivi značaj ili biljeg, pečat, koji se daje u potvrdi, može se pobliže odrediti kao:
– raspoznajni znak; „do mjere uzrasta punine Kristove“ (Efežanima 4,13) u odnosu na samo krštene koji su slični „kao novorođenčad“ (Prva Petrova 2, 2);
– raspoložni znak za borbu „kao dobar vojnik Krista Isusa“ (Druga Timoteju 2, 3) sa svom duhovnom bojnom naoružanošću o kojoj govori sv. Pavao (Efežanima 6, 13-17): sva oprema Božja, opasati bedra istinom, obući oklop pravednosti, potpasati noge spremnošću za Evanđelje mira, uzeti štit vjere, kacigu spasenja i mač Duha;
– obvezni znak za svjedočenje u korist Kraljevstva Kristova;
– suoblični znak čini kršćanina sličnim Kristu, pomazaniku: „A mi imamo misao Kristovu“ (Prva Korinćanima 2, 16).
Nužnost
Potvrda nije nužna za spasenje. Potreba da je se primi ne proizlazi iz Svetoga Pisma ni nužnosti sredstva – to je vjera, bez koje je nemoguće ugoditi Bogu (Hebrejima 11, 6), ni nužnosti zapovijedi – to je krštenje, koje je Isus zapovjedio, nego iz ovih Pavlovih poruka:
– „Ne trnite Duha“ (Prva Solunjanima 5, 19).
– „Ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, koji vas opečati za Dan otkupljenja“ (Efežanima 4, 30).
– „Punite se Duhom“ (Efežanima 5, 18).
Primatelj
Na istoku se do dana današnjega potvrda daje zajedno s krštenjem, bilo da to dijeli biskup ili svećenik. Već od IV. stoljeća na zapadu krizma je pridržana za biskupa. I ona se obično podjeljuje prigodom službenoga pohoda dotičnoj zajednici, župi, ustanovi. Četvrti lateranski sabor (1215.) odredio je dob za prvopričesnike: uporaba razuma od 7. do 12. godine. Rimski katekizam, koji je naložio Tridentski sabor i objavljen 1566. godine, potvrdio je tu dob, a papa Pio X. početkom XX. stoljeća odredio je da se krizma dijeli nakon Prve pričesti, tj. u dobi od 10. do 12. godine. Od primatelja se traži prikladna pouka u katekizmu, da razlikuje krštenje od krizme, pričest od jednoga i drugoga sakramenta. Budući da je krizma „sakrament živih“, prethodi joj sv. ispovijed i kajanje.
Djelitelj potvrde
Iz Djela apostolskih (8, 14-17) očigledno je da su krizmu, to jest darove Duha Svetoga, dijelili samo apostoli. Crkvena je predaja gotovo jednodušna.
Tertulijan kaže: „Ne osporavam da je crkveni običaj da biskup pođe k onima koje su, daleko od većih gradova, krstili prezbiteri i đakoni, da zazovu Duha Svetoga i polože ruku“.
Da potvrdu dijeli samo biskup, sv. Jeronim opravdava ovim motivom: „Spasenje Crkve povezano je s dostojanstvom vrhovnoga svećenika; ako ovomu nije dodijeljena izvanredna i glavna vlast nad svima u Crkvi, bilo bi toliko raskola koliko je svećenika“.
Drugi vatikanski sabor 1964. godine utvrđuje da su biskupi „prvotni djelitelji potvrde“. Novi obred iz 1971. kaže: „Izvorni službenik potvrde je biskup.“ Neka redovito on sam podjeljuje taj sakrament. Kanon 882. iz 1983. ponavlja: „Redoviti je služitelj potvrde biskup“.
Izvanredni djelitelji krizme mogu biti i svećenici ovlašteni snagom općega prava ili posebnoga dopuštenja mjerodavne vlasti.
Ako bi svećenik dijelio sakrament potvrde bez biskupova ovlaštenja, pa i prigodom dijeljenja kršćanske inicijacije, potvrda je nevaljana (krštenje je valjano). Papinsko povjerenstvo za tumačenje odluka Drugoga vatikanskoga sabora na pitanje: „Može li svećenik odraslomu koji je u Katoličkoj Crkvi primio krštenje, a kasnije, bez svoje krivnje, nije nikada prakticirao vjeru, podijeliti sakrament potvrde u trenutku kada se takav pripušta punoj praksi?“, 21. prosinca 1979. odgovorilo je: Ne. Ne može! Svećenik ne može valjano krizmati krštenika koji u odrasloj dobi pristupa sv. ispovijedi i pričesti, bez izričita biskupova dopuštenja. Zakonik kanonskoga prava propisao je i da je potvrda nevaljana ako bi krizmao svećenik koji nije zakonito ovlašten. U svakom slučaju to je za latinskoga svećenika povlastica, a ne redovita služba.
Redoslijed sakramenata
Iz tradicionalnoga mistagoškog poretka sakramenata, doktrinarne i liturgijske perspektive kao i iz nepromijenjene predaje istočnih Crkava, potvrda je drugi po redu sakrament, odmah nakon krštenja, a prije Euharistije i pomirenja. Teološki je potvrdu moguće redoslijedno opravdati jedino u jedinstvu sakramenata inicijacije – krštenje, potvrda, Euharistija – i samo prije pričesti. Zbog definicije da je ona sakrament kršćanske zrelosti, produženja vjeronaučne nastave i zaokruženja institucionalnog odgoja i obrazovanja u vjeri, pa i radi jedinstvena susreta biskupa s vjernicima, tj. iz pastoralnih razloga, želje da ona bude svjesna potvrda potvrđenikove osobne, zrele vjere, potvrda je postala sakrament broj četiri: nakon krsta, pomirenja i pričesti.
Ekumenski pregled
U osvrtu na povijest i značenje potvrde u Katoličkoj Crkvi vidjeli smo velike razlike u pojedinim povijesnim razdobljima. Kakve su tek razlike u odnosu na druge Crkve i crkvene zajednice!
Stare istočne Crkve: nestorijanci i monofiziti smatraju potvrdu sakramentom, katolici im to priznaju.
Pravoslavci također imaju valjanu potvrdu. Podjeljuje je svećenik zajedno s krštenjem djece. Sveto ulje za tu tajnu vjere nazivaju myron ili pomazanje, a obred miropomazanje, tj. pomazanje svetim mirom. Potvrđenika se maže svetim mirom na svim značajnim dijelovima tijela: na čelu, očima, nosu, ušima, usnama, prsima, leđima, rukama i nogama, a svako mazanje prate riječi: „Pečat dara Duha Svetoga“. Dok u Zapadnoj Crkvi svetu krizmu za svoju biskupiju pripravlja (miješa) i posvećuje biskup na Veliki četvrtak u Misi posvete ulja, u istočnim Crkvama ta je posveta pridržana patrijarhu ili biskupu koji je na čelu pojedine autokefalne Crkve.
Od zapadnih kršćana samo starokatolici imaju valjan sakrament potvrde.
Anglikanci imaju doduše obred krizme, ali kako im mi katolici ne priznamo sveti red, a samo biskup dijeli krizmu, tako im ne priznamo ni valjanost krizme.
Protestanti raznih vrsta nemaju krizme kao sakrament nego kao blagoslovinu (sakramental), i nazivaju je, na njemačkom Konfirmation, za razliku od katoličke Firmung.
http://www.tonimir.hr/NasaGospa47.pdf
bglavac
edin.kecanovic
