Gdje je svetost, ondje je i neizrecivost. Jer kad život govori, riječi – bile one i najsvjetlije – tek su sjene. Jedva i to.

I majčinstvo i djetinjstvo prebivaju u prostorima neizrecivosti, osobito ako su prožeti svetošću.

Kako je Mariji bilo biti majka? Kako je Isusu bilo biti dijete? Njihova su iskustva krajnje neusporediva. Preuzetno bi bilo kušati to izreći.

Zadržavam se na tome da s ganućem promatram majčinske i djetinje oči zagledane jedno drugome u dušu. I s istim ganućem razumijem da me se te oči, ti pogledi – ti tako usklađeni pogledi – itekako tiču.

Dijete u majčinu krilu: koliko je u tome spokoja? Koliko čežnje? Koliko strepnje? Jer i kad duša prebiva u duši, život teče, zemaljski dani prolaze i dogodi se da bude nemoguće zakriliti. Privinuti se.

Marijin i Isusov život, njihov međusobni odnos, bitno su odredile riječi: „Što god rečeš, učinit ću.“ Najhrabrije riječi koje je moguće komu izreći. I posve jednostavne ako se izriču nekomu koga se do kraja ljubi. Nekomu tko do kraja ljubi.

Kad se sve što se zbiva, zbiva u ljubavi, riječi: „Što god rečeš, učinit ću“ imaju značenje blagoga i vedrog osmijeha. Značenje neupitnoga povjerenja i predanja.

Znam da ćeš me poduprijeti u svemu. Znam da me ne ćeš zadržavati ni u čemu. Znam da me ni moja ni tvoja bol ne će obeshrabriti u ljubavi. Odvratiti od toga da živim zanosno. Da živim zanosno i kada sav život postaje rana. Sama rana.

„Što god rečeš, učinit ću.“ U tomu je sva moja radost. U tome je moj dar tebi. I životu. I dok će se mnogi možda pitati ima li smisla unaprijed pristati na toliku neizvjesnost, duše će – poput Marijine, poput Isusove – znati da dovijeka žive u zagrljaju. Da žive u zagrljaju i kad svi vjekovi minu.

I da će se njihov zagrljaj pridodati baštini i nadahnućima ljubavi. Za mnoge.